Skadar Albanija
Skadar je jedan od najstarijih gradova današnje Albanije i jedan od gradova među drevnim naseljima Balkana, bogatim istorijom i nasleđem. Skadar je i važan kulturni i privredni centar Albanije sa oko 90000 stanovnika. Grad Skadar se nalazi u severoistočnom delu Albanije, na jugu ravnice Mbishkodra, uz Skadarsko jezero, između ušća reka Drima, Kiri i Bojane, planine Taraboš i jedinstvene tvrđave Rozafe. Taraboš je brdo u severozapadnoj Albaniji čiji manji deo se nalazi i u primorskom delu Crne Gore. Taraboš je zapravo izduženi jugoistočni grebenski ogranak planine Rumije koji se pruža paralelno sa južnom obalom Skadarskog jezera i čiji se krajnji jugoistočni obronci spajaju sa rekom Bojanom i gradskim područjem Skadra.
U 7. veku p.n.e. su teritorije današnje Albanije naseljavali drevni preci albanskog ili srpskog naroda, tj na ovom području je u kontinuitetu prisutno autohtono pravoslavno stanovništvo istorijskih srpskih država. Grad Skadar, poznat kao Scodrinon je 181. godine p.n.e. postao prestonica Ilirske Kraljevine. 168. godine p.n.e su Rimljani porazili Ilire pod vođstvom cara Gencija i zauzevši celu teritoriju bivše Ilirske Kraljevine, osnovali protektorat Scutari Ilirikuma u sastavu rimske provincije Makedonije, na mestu spajanja drevnih trgovačkih puteva iz pravaca Dunava i Egejskog mora.
Rimsko Carstvo je podeljeno 395. godine, a teritorija današnje Albanije je pripala Istočnom /Vizantijskom/ Carstvu. Za vreme vladavine cara Dioklecijana, Skadar postaje sedište srpske provincije Prevalitane /Praevalis/, a posle podele na Istočno i Zapadno rimsko carstvo /395. godine/, pripao je Vizantiji i ušao u sastav Dračke teme /thema Dyrrachion/. Posle deobe Rimskog Carstva 395. godine, područje današnje Albanije je pripalo Istočnom Rimskom Carstvu – Vizantiji. Sledećih vekova su područje Skadra i današnje severne Albanije osvajali Huni, Vizigoti i Ostrogoti, a Vizantijsko Carstvo je ponovo osvajalo ovu teritoriju u nekoliko navrata.
Skadar je bio srpska istorijska prestonica države Zete od 490. do 1171. godine sa vladavinom oko četrdeset srpskih kraljeva, o čemu svedoče ostaci srpske pravoslavne crkve Svetog Stefana. U prvoj polovini 10. veka je ovo područje bilo pod vlašću Bugarskog carstva. Župan Časlav Klonimir iz dinastije Vojislavljevića je oslobodio srpske istorijske teritorije od vlasti Vizantinaca i Bugara. Grad Skadar je u drugoj polovini 10. veka bio prestonica dukljanske države tokom vladavine Svetog Jovana Vladimira koji je uspešno branio grad od napada arbanaških plemena. Kralj Konstantin Bodin od Duklje i Dalmacije je u Skadru 1101. godine primio krstaše krstaškog rata. Posle perioda dinastičkih borbi, Skadar je postao deo Zete, srpske države podređene velikom županu Raške. Skadar je bio sedište srpskih dinastija Vojislavljevića, Nemanjića, Balšića, Lazarevića, Brankovića, Crnojevića i kneževa i kraljeva srpskih srednjovekovnih država Zete i Raške: Mihajla, Bodina, Vladimira, Dobroslava, Gradine i Draginje, te sedište srednjovekovnih država kneza Jovana Vladimira, kralja Milutina i cara Dušana. U 11. veku je grad Skadar bio pod vlašću srpskih vladara Zete – današnje Crne Gore koji su razvili privredu grada i pretvorili ga u centar srednjovekovne države. Srbi su svoju najveću tvrđavu nazvali Rozafa po gradu Risafe u Maloj Aziji, na granici prema državi Sasanida u Persiji – danas gradu u ruševinama u centralnoj Siriji, gde je početkom 4. veka brutalno stradao sveti hrišćanski ratnik Sveti Srđ, odakle se kult ovog mučenika proširio širom Rimskog carstva.
1043. godine je Skadar bio sedište srpskih vladara države Zete /današnja Crna Gora/, sa razvijenom privredom i trgovinom vođenom iz prestonice Skadra koji je bio centar srednjovekovne države Zete, a od 1067. godine vladičansko sedište. 1118. godine Vizantija osvaja grad Skadar, ali ga je Nemanja povratio 1185. godine, da bi narednih 300 godina prestonica Skadar bila sedište uprave srpskih vladara. Od 1355. godine je grad Skadar pripao pod vladavinu porodice Balšića, feudalnih vladara tadašnje severne Albanije i delova Crne Gore – Zete. Pod navalom osvajačkih Osmanlija je 1392. godine zarobljen zetski vojvoda Đurađ Stracimirović, a porodica Balšić je 1396. godine srpsku prestonicu prodala Mlecima-Veneciji koji su grad preimenovali u Scutari i obnovili tvrđavu. Lokalnim srpskim ustankom 1403. godine su Mlečani isterani iz Skadra.
Turski osvajači su osvojili današnju Albaniju 1385. godine, a grad Skadar tek 1479. godine. Gradom Skadrom i područjem severne Albanije su tokom srednjeg veka upravljali članovi tri feudalne porodice – Dukađini – Dukagjini u 16. veku, Mahmudbegovići u 17. veku, a tokom 18. veka i početkom 19. veka – Bušatlije – Bushatli. U Albaniji je turska otomanska otomanska vlast i uprava trajala više od 500 godina. Kako su snage otomanskih osvajača slabile, albanske feudalne vođe su snažile i podigle begove na ustanak. Njihova vlast je bila podeljena na dve polunezavisne celine koje su bile pašaluci. Skadar je bio centar Pašaluka Bušatlija, čiji je vođa Mahmut paša Bušatlija osnovao nezavisnu albansku kneževinu koju su Turci ubrzo ukinuli. Skadar je tada imao 50000 stanovnika i bio je veliki trgovački centar, sa šest konzulata, privrednom komorom i velikim bazarom, koga čini 2500 radnji i 80 zanatlija. Grad Skadar je prosperirao na zanatstvu – proizvodnji svile, tkanina, oružja i predmeta od srebra. Sredinom 18. veka albanski intelektualci počinju zagovaranje obrazovanja na albanskom jeziku /koje je bilo zabranjeno tokom turske vladavine/. U 19. veku je Skadar važio za trgovački centar Balkana sa preko 3500 trgovina, u kojima su odeća, koža, duvan i barut bili najvažnija roba. Posle pobede Ruske Carevine nad Turskom Imperijom, privremena vlada je proglašena 1881. godine, da bi je Turci brzo zabranili.
Tokom Balkanskih ratova i Prvog Svetskog rata su značajne snage srpske i crnogorske vojske, uz velike gubitke, oslobađale utvrđeni grad Skadar od otomanske vlasti. 29. novembra 1912. godine su oslobođeni srpski grad Skadar i luka Drač, čime je posle viševekovne turske okupacije oslobođen deo srednjovekovne države u današnjoj Albaniji koja se zvala Srpske zemlje i Pomorske. Po oslobođenju Skadra i severa današnje Albanije od turskih okupatora u Prvom balkanskom ratu, 1912. godine, srpska vojska je umarširala u Drač. 29.11.1912. godine je formiran Drački okrug sa 4 sreza – Drač, Tirana, Lješ i Elbasan u okviru Kraljevine Srbije. Hrišćansko i srpsko stanovništvo Drača je oduševljeno dočekalo slavne oslobodioce.
Konačno srpski i crnogorski oslobodioci ulaze u grad Skadar aprila 1913. godine, kada je zapaljen skadarski baazar. Srpska vojska je 29. marta 1913. prekinula svoju akciju pod Skadrom, ali je kralj Nikola nastavio operacije, ne želeći da, ustupivši Skadar, izgubi i od ličnog i od vojničkog prestiža Crne Gore. Skadar se predao Crnogorcima 10. aprila, ali ga oni nisu mogli zadržati. Velike sile su posredovale na Cetinju i kralj Nikola je posle nedelju dana ustupio grad njima, na šta su trupe velikih sila zaposele grad 18. aprila. Turskom vojskom je komandovao Esad paša Toptani – dokazani i iskreni prijatelj i poštovalac Srba koji je neizmerno pomogao srpskoj vojsci prilikom povlačenja preko Albanije, krajem 1915. i početkom 1916. godine. Esad paša je 23. aprila 1913. godine, prilikom predaje Skadra srpskoj i crnogorskoj vojsci, srpskom generalu i komandantu Petru Bojoviću predao svoju sablju, kada mu ju je general Bojović viteški vratio i omogućio pašinoj vojsci napuštanje Skadra, sa naoružanjem i priličnim delom vojnih zaliha.
17. septembra 1914. godine su Esad paša i Nikola Pašić, kao veliki pobornici ideje Balkan balkanskim narodima, potpisani tzv. Niški sporazum o osnivanju zajedničkih vojnih i političkih institucija Srbije i Albanije – vojni savez, kao i o izgradnji Jadranske pruge iz Srbije do Drača. Žestok otpor političkih protivnika Esad paše i ustanak muslimanskog stanovništva centralne Albanje je kao posledicu imao zahtev za objavom rata Srbiji koja je početkom 1915. godine poslala oko 20.000 vojnika u epicentar pobune na području Elbasana i Tirane, radi pomoći opkoljenom Esad paši da se održi na vlasti i uguši pobunu. Srpska i crnogorska vojska su primorane da napuste grad Skadar maja 1913. godine, na osnovu odluka Ambasadora Londonskog kongresa, koji je Skadar dodelio novoformiranoj državi Albaniji.
Tokom Prvog Svetskog rata crnogorska vojska je još jednom ušla u Skadar, 27. juna 1915. godine. Januara 1916. godine je grad Skadar bio pod upravom Austrougarske. Posle Prvog Svetskog rata je međunarodna vojna uprava Albanije privremeno bila smeštena u Skadru, da bi u martu 1920. godine Skadar podpao pod upravu nove državne vlade Albanije u Tirani. Esad paša je bio primoran da napusti Albaniju i sa delom svoje vojske se pridruži srpskoj vojsci na Solunskom frontu. Esad paša Toptani je sa delegacijom Kraljevine SHS učestvovao na mirovnoj Konferenciji u Parizu kada ge je Narodna skupština sačinjena od njegovih pristalica u Albaniji proglasila za kralja. Albanski atentator Avni Rustemi je 13. juna 1920. godine usmrtio Esad Pašu u Parizu pod ubeđenjem da je, saradnjom i pomoći Srbiji i Srbima – izdao albanske interese i albanski narod. Esad paša Toptani je po sopstvenoj želji sahranjen sa srpskim vojnicima i oficirima sa Cera, Drine, Mačkovog kamena, Kolubare, …. na srpskom vojsničkom groblju Tije kod Pariza.
Tokom Drugog Svetskog rata Skadar se borio protiv jedinica italijanske vojske, kojima su se kasnije suprostavili odlučnim otporom, štrajkovima i protestima. Pokret otpora su organizovali komunisti, što je kasnije stvorilo odrede komunističke partije. Skadar je oslobođen od Nemaca 19. novembra 1944. godine.
Prema podacima Albanske Akademije nauka, 1485. godine su Srbi činili 90% stanovništva u severnom delu Albanije, tj Skadarskoj oblasti. 1905. godine je u okolini Skadra živelo 250000 Srba, a tokom Prvog svetskog rata je više od stotinu hiljada Srba izbeglo u Srbiju ili Crnu Goru. Posle velike represije nad pravoslavnim Srbima, 1934. godine dolazi do druge seobe Srba iz Albanije. U tom periodu započela je albanizacija Srba, njihova prisilna asimilacija. Srušene su skoro sve pravoslavne crkve, a one koje nisu – pretvorene su u džamije. Posle rušenja crkava, Srbima je zabranjeno korišćenje svojih imena i prezimena, pa su sva imena i prezimena albanizovana. Prezimena koja su se završavala na -ić su zabranjena. Zabranjeno je srpsko pismo, pravoslavna veroispovest, a time i sam nacionalni identitet. U Skadru i okolini je do 1934. godine bilo više od 20 škola na srpskom jeziku. Posle 1934. godine je školovanja na srpskom zabranjeno i ukinute su sve srpske obrazovne ustanove. Pod vlašću Envera Hodže pojačan je pritisak na preostale Srbe.
Od 1990. godine je kompletan državni aparat sprovodio strašnu represiju i genocidnu politiku, te je tako Albanija gotovo ostala bez srpske nacionalne manjine. Oni koji se nisu albanizovali, morali su da dodaju svom imenu krajnje ponižavajuća imena, koja u prevodu na albanski znače “mulj” , “blato” , “drvo” , “prljavština” itd. Dok je komunistička vlast u Jugoslaviji dala sva prava Šiptarima, dotle je komunistička vlast u Albaniji ukinula srpsku manjinu. Srbi u Albaniji skoro 8 decenija nisu imali ni jednu srpsku obrazovnu ustanovu, živeli su bez prava na veru, umirali nekršteni, venčavali se bez pravoslavnih običaja i sahranjivali se na isti način. Mnogi Srbi sačuvali svoju nacionalnu svest i pored svih tih strahota koje trpe već više od 100 godina, te oni danas sebe nazivaju Srbima, iako mnogi danas ne razumeju srpski jezik, ili su prešli u muhamedansku ili rimokatoličku veru. Srbi u Albaniji danas imaju pravo da vrate svoje ime ili prezime, ali ne i oba, uz vrlo skupu i namerno otežanu proceduru. Sva ozbiljnost asimilacije Srba se najbolje ogleda u analizi verskog sastava preostale nacionalne manjine. Predsednik Udruženja srpsko-crnogorske nacionalne manjine je pravoslavac Pavle Jakoj Brajović, njegov saradnik Gezim Đokaj je katolik, a potpredsednik je musliman, Gani Musmeraj. Po nacionalnosti su svi Srbi. 28. februara 2008. godine je u Skadru svečano obeležen početak rada škole na srpskom jeziku, prve posle 73 godine.
Skadar danas ima 50000 stanovnika i razvija se u trgovački centar, sa 6 konzulata, Privrednom komorom i starim bazaarom, sa oko 2500 radnjica i 80 zanatskih struka. Skadar je međutim zadržao karakteristike nekadašnjeg izgleda, sa uskim ulicama, visokih kamenih zidova na obe strane i visokim kapijama. Na glavnoj ulici u Skadru su dvospratne kuće, svetlih i raznobojnih fasada, čiji je drugi sprat često lepo ukrašen i drugačiji od prvog. Veliki deo Skadra je obnovljen posle Drugog Svetskog rata, sa širokim pravim ulicama i visokim javnim i stambenim zgradama. Grad Skadar se širio izgradnjom novih delova, a u severnom delu je izgrađena industrijska zona.
Neki od znamenitosti i spomenika kulture Skadra su srednjovekovna Tvrđava Rozafa koju su zidala tri brata srpske vlastelinske porodice Mrnjavčevića – Vukašin, Ugleša i Gojko, Mesi most, tursko kupatilo (hamam), Plumbi – olovna – džamija i mnoge stare građevina sa spefičnim izgledom drevnog Skadra.
Tvrđava Rozafa koja dominira gradom je jedan od najznačajnijih spomenika Albanije. Tvrđava Rozafa je sagrađena na uzvišenju iznad spajanja reka Bojane /Bune/, Drima i Kiri. Tvrđava Rozafa je ovalnog oblika, promera 600 metara i zauzima površinu od 6 hektara, sa čijeg vrha se pruža veličanstven pogled. Tvrđavu Rozafu sa 7 kula su uspešno obnovili Mleci i Turci, na temeljima stare Ilirske-srpske tvrđave. Gradnja tvrđave Rozafe je povezana sa legendom. Tri brata zadužena za gradnju tvrđave su primećivala da je njihov rad uništen tokom noći. Dobili su savet od mudrog starca da tokom noći postave nekoga živog na zidove, da bi smirio đavole koji urušavaju gradnju. Braća su odlučila da žrtvuju prvu od snaja koja dođe sutradan da im donese ručak. Dva starija brata su upozorila svoje žene, tako da je Rozafa, žena najmađeg brata – bila žrtvovana. Ona je pristala, ali je tražila da izgrade mali otvor u zidu, kako bi nadojila svog malog sina. Rozafina česma, pravi otvor iz koga izvire voda, se i danas vidi na ulaznoj kapiji skadarske tvrđave Rozafe. To je mesto hodočašća trudnica. Ova legenda je veoma poznata na Balkanu, po radovima čuvenih pisaca, kao što su Ismail Kadare (Most sa tri luka) i Ivo Andrić (Na Drini cuprija).
Ostaci srpske Pravoslavne crkve Svetog Stefana u Skadru se nalaze u današnjoj Albaniji, koja je nastala voljom velikih sila 1912. godine. Uprkos falsifikovanju i zatiranju srpske istorije, zvanični dokumenti, od kojih se neki nalaze u Venecijanskom arhivu, svedoče da je Skadar još u ranom srednjem veku bio prestonica srpske srednjovekovne države i da su ovim područjem vladale srpske dinasije Vojislavljevići, Nemanjići, Balšići, Lazarevići, Brankovići, Crnojevići, itd., sve do pada srpske države u tursko ropstvo. O tome svedoče i ostaci sistematski rušenih crkava, grobalja, drevnih kula i srpskih naselja, kao i mnogi predmetikoje se čuvaju u Muzeju u Skadru.
U blizini Skadra, oko 10 km, u selu Sirč, na platou reke Bojane se nalazio srpski pravoslavni manastir Svetog Srđa i Vakha. Ova crkva je sagrađena verovatno na ostacima ranije svetinje iz 6. veka, u periodu vladavine cara Justinijana, a obnovljena u 11. veku, kao deo benediktinskog manastira. Manastir Svetog Srđa je bio grobna crkva mauzolej 6 zetskih i raških vladara i kraljeva – Mihajla, Bodina, Vladimira, Dobroslava, Gradine i Draginje. Tokom srednjeg veka je ovde bio utvrđeni grad Svetog Srđa sa trgom i carinarnicom. Srpska kraljica Jelena sa sinovima Dragutinom i Milutinom je veoma poštovala starinu i značaj ove svetinje i sagradila je novu crkvu 1290. godine, koja je postala najveća svetinja na području Barske arhiepiskopije. Na kamenoj ploči koja se danas nalazi u Narodnom muzeju u Skadru, uklesan je natpis koji potvrđuje ktitorstvo kraljice Jelene sa sinovima nad manastirom Svetih Srda i Vakha. Manastir svetih Srđa i Vakha stradao je od Turaka krajem 16. veka i danas se ovde vide samo ruševine i ostaci.
Grad Skadar leži neposredno uz Skadarsko jezero, tako da njegovi stanovnici koriste plažu Siroku za rekreaciju.
Nekoliko kilometara severno od Skadra, u selu Mes /Ura e Mesit/, na mestu gde reka Drim svojim tokom odvaja polja od padina planine Drišti i visoravni Čukalj se nalazi kameni otomanski most – vijadukt, dužine preko 100 metara, sagrađen oko 1770. godine, na trasi drevnog trgovačkog puta Via Egnazia – Ignatijevog puta koji je povezivao Skadar i Konstantinopolj. Mesi most je izgradio Mehmed Paša Bushatlija koji je mudro upravljao svojim pašalukom i omogućivao da važna skadarska luka razvije trgovinu sa Zapadom. Mesi Most je služio za prevoz poljoprivrednih proizvoda iz planinskih područja severne Albanije do Jadranskog mora. Most Mesi je širok 3,4 metara i ima oblik zaobljenog stepeništa. Mesi Most je zaštićeni spomenik kulture i jedan od najvećih mostova u Albaniji.
