Arheološko nalazište Remezijana Bela Palanka
Arheološki lokalitet Remezijana se nalazi na užem gradskom području Bele Palanke u Istočnoj Srbiji koja je okružena markantnim Svrljiškim planinama i Suvom Planinom. Remezijana – Remesiana je bio značajan ranohrišćanski centar – antički grad rimske provincije Gornje Mezije – Moesia Superior na prostoru Srednjeg Ponišavlja, na kome se danas nalazi naselje Bela Palanka. Lokalitet Remezijana je smešten na levoj obali Koritničke reke koja oivičuje istočnu stranu naselja i uliva se u Nišavu u severozapadnom delu mesta. U centru Bele Palanke se nalazi i dobro očuvan miljokaz – čitač kilometara visine 2,4 metara koji datira sa početka 3. veka nove ere i obeležava put Via Militaris. Miljokaz je inače među najređim arheološkim otkrićima i nalazima, jer ih je bilo relativno malo, budući da su obično postavljani na raskršćima puteva ili na stanicama gde su putnici zamenjivali umorne konje. Ovaj miljokaz je postavljen 230. godine na glavnom vojnom rimskom putu Via Militaris u vreme cara Aleksandra Severa, poslednjeg cara iz dinastije Sever koja je 42 godine vladala Rimom. Miljokaz pokazuje udaljenost od Niša 22 milje, odnosno 35 km, što se poklapa sa sadašnjom udaljenošću tog mesta od Niša.
Drevna Remezijana je nastala verovatno već početkom rimskih osvajanja Balkana, u vreme vladavine Oktavijana Avgusta, prvog cara i osnivača Rimskog carstva, negde između 12. i 14. godine nove ere, kada je osnovana i rimska provincija Gornja Mezija. U najranijem periodu je često menjan naziv ovog naselja: tako je u 3. veku prvi put spomenuto ime REMISIANA, u 4. veku naselje je označeno kao ROMANSIANA, a u 6. veku kao RUMISIANA. Naselje se u drevnim putničkim itinererima pojavljuje u nekoliko oblika i naziva, na primer u Itinereru cara Antonina – Itinerarium Antonini u 3. i 4. veku se grad navodi kao Remisiana, kao Romesiana u rimskoj putnoj karti sveta Tabula Puntingerijana – Tabulae Peutingeriana, a kao Romansiana u najstarijem hrišćanskom itinereru, tj Jerusalimskom itinereru /Itinerarium Burdingalense/.
Rimsko i ranovizantijsko utvrđenje Remezijana je nepravilne pravougaone osnove, sa višeugaonim kulama. Podignuto je na trasi antičkog puta Naissus-Serdica – danas Niš i Sofija. Epigrafski spomenici Remezijane ukazuju na rani nastanak naselja koje je gradski status i značaj dobilo verovatno za vreme vladavine cara Trajana, početkom 3. veka. Unutar utvrđenja otkriveni su ostaci civilne bazilike sa polukružnom apsidom na zapadnom delu, reprezentativni objekti u njenoj neposrednoj blizini i na više mesta ostaci antičkih građevina. Van bedema Remezijane smešteni su trobrodna bazilika sa krstionicom, vila i nekropole duž prilaznih puteva sa severne, istočne i južne strane grada. Od 4. veka Remezijana postaje sedište episkopije, kada u njoj živi i radi episkop Nikita. Urbanistička shema kasnoantičkog grada Remezijane nije promenjena ni u 6. veku, tokom Justinijanove građevinske aktivnosti.
Remezijana je po rimskom osvajanju ušla u sastav provincije Gornje Mezije. Epigrafski nalazi Remezijane ukazuju na rano formiranje naselja, koje je od 2. veka, za vreme cara Trajana, bilo značajna urbana aglomeracija sa definisanim administrativnim statusom. Naselje je najverovatnije bilo središte i sedište uprave rudničke oblasti koja je imala izuzetan značaj u rudnicima bogatoj Dardaniji /metalla Dardanorum/. Rudarstvo će kao snažna privredna grana tog vremena usloviti brži razvoj naselja, a pošto su takve oblasti u carskom domenu, to će svakako uticati na njegov urbani izgled. Na ukupan kulturni okvir formiranja naselja Remezijana uticaće i romanizacija domorodačkog stanovništva. Centralna vlast je vodila smišljenu politiku romanizacije pojedinih područja kako bi se olakšala eksploatacija prirodnih blaga, pa se time na području Remezijane i pojavljuje toponim Dalmates.
Početkom 2. veka u Remezijani je postojao vojni logor – kastrum. On bi ujedno bio i prvi smišljeni početak urbanizovanog naselja, s tim što je neizvestan njegov tačan položaj. Arheološkim istraživanjima nisu izdvojeni ostaci najstarijeg utvrđenja. Na mnogim lokalitetima kasnoantička i ranovizantijska utvrđenja nastajala su proširivanjem i ojačavanjem prvobitnog vojnog logora. U tom slučaju bedemi logora u Remezijani nalazili bi se unutar kasnijeg kasnoantičkog utvrđenja. Izgradnja ovog moćnog utvrđenja je mogući razlog za uništenje prethodnog vojnog logora, zbog čega on nije uočen prilikom arheoloških istražnih radova.
Privredni i kulturni značaj Remezijane u prethodnom periodu doprineće da grad krajem 4. i početkom 5. veka postane sedište episkopije. Ovo se zaključuje po prisustvu tadašnjeg poznatog episkopa Nikite /330-410/, slavnog misionara, teologa i crkvenog pisca, čije je ime nosilo dodatak Remesianensis. Nešto kasnije tu je bio drugi značajan episkop – episcopus Remesianensis Diogenionus. Sveti Nikita iz Remesijane bio je episkop iz Remesijane i jedan od velikih boraca ortodoksnog hrišćanstva. Sveti Nikita je pokrštavao okolna tračka i dačka plemena, među kojima i Bese, na čiji je jezik preveo i Bibliju (Biblia Bessica). Neki drevni anali i izvori, uključujući i Redosled verskog učenja, smatraju episkopa Nikitu za jednog od svetih otaca crkve, a obe hrišćanske crkve – katolička i pravoslavna su ga proglasile svetiteljem. »Te Dei« tj. hrišćanska himna »Tebi Bože« je njegovo delo – jedna od najčuvenijih hrišćanskih pesama ili himni Bogu – Te Deum Laudamus (Tebe Bože hvalimo).
Sondažna iskopavanja na Remezijani započela su 1956. godine i vezano za građevinske radove u gradu, sa prekidima, traju do današnjih dana. Na otkrivenim objektima u Remezijani su izvršeni konzervatorski radovi.
Život Svetog Nikite se poklapa sa vremenom krajnje borbe protiv arijanizma, koje je trajalo do početka 5. veka. Sveti Nikita je živeo u drugoj polovini 4. veka, okružen episkopima Serdike, Naisa… koji mu nisu bili naklonjeni jer su bili arijanci, podržani od tadašnjih careva, takođe arijanaca. On je trebao da pokrsti jednu upornu populaciju tračkog plemena Besa, pa Sveti Nikita prevodi Bibliju na njihov jezik. Besi se lociraju na donji tok reke Marice, ali se sele jer su bili izuzetni tragači za rudom zlata i vezuju se svuda gde su zlatom bogata rudna područja. Njihov arheološki trag su male humke ograđene kamenom sa urnom ili rasutim pepelom u centralnoj jami, a cela humka je prekrivena kamenom. U njima je pronađen novac iz 4. veka. Ovo je veoma arhaičan način sahranjivanja za ovaj istorijski period. Analogije se mogu naći na Rodopima i vezuju se takođe za pleme Besa. Ovo stanovništvo se dugo, istrajno i žilavo odupiralo i čuvalo svoj način sahranjivanja, što se uklapa u podatke o njima. Još se pominje da je Sveti Nikita pokrstio Gote i Sarmate. Možda se misli na neke Gote i Sarmate koji su bili vojna postava nekih utvrđenja, ali su bili arijanci, pa ih je ovaj episkop možda samo preveo u pravu veru. U njegovo vreme je bazilika u Remezijani preinačena u hrišćansku i sagrađena je još jedna ekstramuros sa malim grobljem.
“O postojanju Srba u Podunavlju početkom petog veka, dokazuje aktivnosti Nikete – Nicetos u Remezijani – danas Bela Palanka, oko 400. godine. Zapadni izvori navode da je pokrštavao Skite, Gote, Dačane i Hune, a naročit uspeh mu je pokrštavanje Besa iz Rodopa. Napisao je, osim nekih dogmatsko-istorijskih, dragocenih dela, i poznatu himu Te Deum laudamus. Šta je Niketa radio među Srbima svedoči tekst enciklopedije Britanike, deo 7. str. 322, izdanje iz 1776. godine: Niketa iz Remezijane rani 5. vek, grčki episkop, teolog i kompozitor liturgijskih stihova, čiji su misionarska aktivnosti i pisanje rezultovali hristijanizacijom srpskih slovenskih regiona.” Dražen Živković
Kada su arheolozi leta 2020. godine otvorili netaknutu ranohrišćansku grobnicu iz rimskog perioda iz 4-5. veka nove ere, na nalazištu Remezijani, pronašli su skelet pokojnika i priloge koji su ležali pored njega, kao što su bronzana fibula (kopča) sa ostacima tkanine, staklena posuda i bronzana kopča. Ova grobnica u Remezijani je jedinstvena na području Srbije, ali i šire. Pripada tipu “mensa”, ima polukružnu osnovu i centralni deo pokriven kamenjem i malterom. Zidovi su od opeke, dok je pod prekriven drvenim daskama. Kao i druge “mensa” grobnice, imala je klupe i stolove za pogrebne gozbe, i jedina je za sada poznata u ovom delu Balkana, a najbliža analogija je u Pečuju u Mađarskoj. Stručnjaci veruju da je grobnica napravljena za neku bogatu ličnost, jer su sve ostale grobnice na ovom lokalitetu jednostavne rupe u zemlji, pokrivene kamenjem i opekom. Do sada je na lokalitetu Remezijani pronađeno 25 grobnica iz perioda kasne antike, a u njima mnoštvo zanimljivih pokretnih nalaza koji su ostavljeni kao pogrebni darovi, poput srebrne fibule, zlatnih naušnica, staklenih i keramičkih posuda. Antička Remezijana je bila važan rimski, a potom i vizantijski grad. Bila je jedan od centara ranog hrišćanstva u ovom delu Balkana tokom kasne antike. Do sada su arheolozi otkrili ostatke utvrđenja, nekoliko bazilika i drugih javnih građevina, grobnice i brojne pokretne nalaze. Nažalost, veći deo ovog drevnog naselja leži ispod današnje Bele Palanke, pa će najveći deo tajni antičke Remezijane verovatno zauvek ostati neotkriven.
“Ranohrišćanska bazilika iz 4-6. veka nove ere, jedno od najznačajnijih arheoloških otkrića u Srbiji u protekloj deceniji koje je, nažalost, nepovratno uništeno… Ostaci ove bazilike otkriveni su 2012. godine tokom radova na izgradnji auto-puta E75 na arheološkom lokalitetu Kladenčište u Crvenoj Reci kod antičke Remezijane, današnje Bele Palanke u jugoistočnoj Srbiji. Ova drevna građevina je najveća jednobrodna bazilika koja je ikada pronađena u Srbiji i predstavljala je jedan od najznačajnijih kulturno-istorijskih spomenika iz razdoblja kasne antike na centralnom Balkanu. Pored bazilike, na istom lokalitetu arheolozi su pronašli ostatke iz drugih perioda – iz praistorijskog gvozdenog doba, iz vremena antike i ranog srednjeg veka. Ali, nažalost, pored značaja ovog nalaza i uprkos mišljenju i apelima stručnjaka i javnosti, bazilika je 2015. godine prekrivena peskom i preko nje je sagrađen auto-put. Tragedija je u tome što je odobrenje stiglo od Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture koji je poništio odluke niškog Zavoda prema kojima je trebalo zaustaviti gradnju i zaštititi nalaz. Iako su iz zavoda stizala uverenja da je bazilika sačuvana i da postoje uslovi da se jednog dana u budućnosti konzervira i bude dostupna javnosti, arheolozi kažu da je gradnja prometne saobraćajnice u potpunosti uništila drevne zidine. Da je postojalo dovoljno volje i organizovanosti, sve je moglo biti drugačije, projekat se mogao promeniti kako bi auto-put bio preusmeren, i bazilika bi bila sačuvana. Bazilika se nalazi u blizini drevne Remezijane, važnog rimskog, a potom i vizantijskog grada, i jednog od centara ranog hrišćanstva u ovom delu Balkana tokom kasne antike”. Izvor: Archeo Serbia
