Prilep Makedonija
Prilep je drugi grad po veličini u Makedoniji, smešten u Pelagoniji – najvećoj i izuzetno plodnoj /žitnici/ ravnici Severne Makedonije. Prilep leži u severoistočnom delu prekrasne Pelagonije /južno-centralni deo Makedonije/, na nadmorskoj visini oko 620 metara. Grad Prilep krasi veličanstvena priroda i jedinstveno bogato kulturno nasleđe. Prilep je značajan istorijski grad, centar proizvodnje visokokvalitetnog povrća, duvana i cigareta, centar metalurgije, elektronike, proizvodnje drvene građe, industrije tekstila i hrane. Mnogi od najvećih svetskih proizvođača cigareta koriste čuveni duvan iz Prilepa, posle prve obrade u lokalnim fabrikama duvana, tako da se svuda na ulicama Prilepa, ispred kuća – tradicionalno suši duvan.
Prilep obiluje zanimljivim istorijskim spomenicima koji pobuđuju neverovatne priče, legende i maštu iz prošlosti i zanimljivim festivalima, manifestacijama i događajima koje možete posetiti tokom čitave godine. Celokupan Ali Čair je naselje u Prilepu iz neolitskog i rimskoga perioda. Ostaci drevnog grada Stibere koji potiče iz 4-3. veka pre nove ere leže 16 km zapadno od Prilepa, u selu Cepigovo, pored ušća reke Blato u Crnu reku. Na nalazištu Stibera je pronađeno 28 istorijskih spomenika sa natpisima imena i nazivima božanstava i mecena, kao i 27 spomenika drevnih kultnih statua i portreta. Među pronađenim kultnim statuama od mermera Stibere su božanstva Asklepija, Hermesa i Bahusa, kao i ženske i carske statue stanovnika Stibere. Narodni muzej Prilep je u prošlosti sprovodio i danas vodi brojne naučne i istraživačke projekte konzervacije, organizuje izložbe i kulturne događaje, uz podršku stručnjacima u primeni raznih projekata u Makedoniji, državama nekadašnje Jugoslavije, kao i državama EU, posebno one koje se bave razvojem i istraživanjem slovenske arheologije.
U okolini grada Prilepa je u drevno doba bio raširen kult božanstva Drakona koji je svakako bio deo Asklepijeve kultne slike. Bog Drakon je bio predstavljen u obliku dve zmije koje se uzdižu sa obe strane jajeta. Prilep se u istorijskim analima prvi put pominje 1014. godine. Područje grada današnjeg Prilepa i njegovo seosko okruženje su se nalazili na mestu najznačajnijih strateških, političkih i vojnih puteva u ovom delu Balkana, te je ovde, preko Pelagonije, bila raskrsnica puteva koji su vodili iz Grčke prema Jadranskom moru. Važni antički putevi “Via Egnazia” i “Via Militaris” su se ukrštajući i prolazeći kroz Prilep, činili prirodni spoj sa čitavim Balkanom. Najkraći put koji je povezivao trgovce Venecije i Dubrovnika sa trgovcima u Solunu je takođe prolazio kroz Prilep. Vekovima su se ovde u Prilepu preplitale i prožimale brojne kulture, poput Grka, Rimljana, Slovena i drugih. Najimpresivniji spomenički kompleksi svedoče o bogatoj istoriji Prilepa i okoline : Bedem u Cepigovu, Bezistan između Prilepca i Volkova, Stibera, Alcomena, Keramia, Colobansa i druga znamenita mesta u gradu.
Tokom 14. veka je Prilep bio jedan od prestonica-glavnih gradova srpskog srednjovekovnog carstva, tokom vlasti kralja-cara Dušana, kasnije vlastelinske Srbije kojim je upravljao kraljević Marko Mrnjavčević, sin kralja Vukašina, upamćen u epskoj narodnoj tradiciji kao Kraljević Marko. Prilep je dospeo u ruke Srba oko 1334. godine kada ga je od vizantijskog cara Andronika III zauzeo car Dušan. Potpisali su mir kojim je grad pripao Srbima i caru Dušanu koji je u njemu stolovao 1348. godine. U osnivačkoj povelji cara Dušana, izdatoj svetosavskoj lavri na Svetoj Gori, o Prilepu se govori kao ‘o poznatom naselju’. Tada je car Dušan proglasio Prilep jednim od svojih glavnih carskih gradova, u kome je izgradio carsku palatu i uspostavio svoj dvor i upravu. Godine 1350. ili ranije je car Dušan poklonio Prilep i njegovo zaleđe kralju Vukašinu koji se 1365. godine krunisao za kralja, čime je postao savladar srpskog cara Uroša. Krajem 1370. ili početkom 1371. godine Marko Mrnjavčević postaje mladi kralj i legitimni naslednik srpskog prestola, pošto car Uroš nije imao naslednike. Kada je njegov otac Vukašin poginuo u Bitci na Marici, 1371. godine, kraljević Marko je nasledio sve njegove posede i dobio odobrenje od Turaka da vlada iz Prilepa, uz plaćanje danka sultanu. Smrću kralja Vukašina i bici na Marici u septembru i cara Uroša u decembru 1371. godine, Marko postaje legitimni vladar, ali to ne priznaju srpski oblasni gospodari i velikaši. Marko ostaje gospodar u zapadnoj Makedoniji, sa gradom Prilepom kao svojom prestonicom. Turski vazal Marko najverovatnije postaje 1385. godine i to će biti do pogibije u bici na Rovinama 1395. godine. U tom boju je vojska vlaškog vojvode Mirče porazila osmanlijskog sultana Bajazita, u čijim redovima su se borili i hrišćanski vazali, među kojima je bio i kraljević Marko.
Prilep, sedište kralja Marka – legendarne ličnosti srpskih epskih narodnih pesama čuva srazmerno znatne ostatke srednjovekovnog utvrđenja. Na stenovitom grebenu iznad Prilepa su izgrađeni snažni bedemi, ojačani kulama četvrtastog oblika, prema graditeljskim običajima u vizantijskom svetu. Najveći i najpoznatiji srpki narodni junak, opevan u epskim pesmama – Marko Kraljević /Marko Mrnjavčević/ proslavio je svojom jedinstvenom hrabrošću i svoju prestonicu Prilep. Marko Mrnjevčević, poznatiji kao kraljević Marko, bio je srpski vlastelin koji je od 1371. do 1395. vladao područjem Prilepa i okoline. Vremenom je kraljević Marko izrastao u izrazitu mitološku figuru i postao poznati nacionalni junak u narodnim pesmama i pripovetkama naroda Balkana – Bugara, Srba, Makedonaca, Hrvata, Slovenaca, Crnogoraca, Rumuna. Narodni pevači stvorili su mit o kraljeviću Marku kao čoveku ogromne snage i hrabrosti. Tvrđava Markovi Kuli u Prilepu se ubraja među pet najbolje utvrđenih i neosvojivih tvrđava na Balkanu. Tvrđava Markovi kuli se nalazi severozapadno od Prilepa, upravo iznad dela naselja Varoš. Ostaci kula tvrđave srpskog srednjovekovnog vladara Marka Mrnjavčevića se nalaze na uzvišenju visine od 120-180 metara, okružene strmim liticama koje pokrivaju granitne stene. Do gornjeg dela nekadašnjeg naselja se može stići sa severne i južne strane tvrđave. Utvrđenje Markovi kuli na ovom delu potiče iz 13. i 14. veka i dobro je očuvano. Zidine Markovih kula od krečnjačkog maltera su široke oko 1 metar i uzdižu se iznad velikih krečnjačkih stena. Po nekim istorijskim izvorima, do sredine 14. veka ili čak kasnije je samo 40 vojnika branilo ovu tvrđavu, a pretpostavlja se da je ovo područje bilo centralno mesto stanovanja i privrede Prilepa u 14. veku.
Tvrđava Markovi Kuli je nazvana po kraljeviću Marku, iako najnovija istraživanja potvrđuju da je tvrđava mnogo starija i potiče iz 4. i 3. veka pre nove ere. Arheološkim iskopavanjima područja Markovi kuli su otkriveni ostaci nekoliko epoha – od nekropole iz ranog gvozdenog doba, do ostataka drevnog naroda iz kasnog srednjeg veka. Tvrđava Markovi Kuli obuhvata četiri odbrambena područja i danas je svakako jedinstveni simbol Prilepa. Srednjovekovni grad Prilep se nalazio u podnožju stenovitog područja Varoš, poznatog kao Markovi kuli – Markov grad, sagrađen na mestu rimskog naselja Ceramiae. U 14. veku je Kraljević Marko Mrnjavčević na ovom mestu sagradio jako odbrambeno uvrđenje. Prilepska istorijska celina Varoš podseća na orlovo gnezdo među prekrasnim stenama, na jugozapadnom delu područja Markovi kuli – Markovog grada – Markovih kula. Markovi kuli – Markov grad je velika stenovita gomila koju čine brojni, različiti oblici nastali denudacijom /odronjivanjem površinskog tla – odnošenjem gornjeg sloja pod dejstvom erozije/, koje danas predstavljaju jedinstvene skulpture reljefa. Ovako jezgrovit broj i raznolikost mikro-reljefnih oblika kao što su na području Markovih kula – Markovog grada ne postoji u širem okruženju. Posle pogibije Kraljevića Marka u Bitci na Rovinama, 1395. godine, grad Prilep su osvojili Turci i izgradili grad koji vidimo danas, čiji spomenici i ostaci su prilično dobro očuvani.
“Najveći junak naše epske prošlosti, uz Miloša Obilića, kralj Marko Mrnjavčević, poznatiji kao Kraljević Marko, de iure kralj Srbije od 1371. do 1395. godine, nije postao turski vazal 1371. godine, neposredno posle Maričke bitke i tragedije srpske vojske prilikom koje stradaju njegov otac, kralj Vukašin i stric, despot Jovan Uglješa. To je još jedan u nizu pogrešnih podataka koje nestručna javnost ponavlja već decenijama, prepisujući određene informacije bez ikakvih provera.
Naime, kako otkrivaju istraživanja profesora srednjovekovne istorije, Bobana Petrovskog sa Univerziteta Sveti Ćirilo i Metodije u Skopju i istraživanja tima istoričara Beogradskog Univerziteta, Kraljević Marko postaje turski vazal, i to veoma neposlušni turski vazal, tek 14. godina kasnije, 1385. godine, a postoje pouzdani podaci o njegovom pružanju ozbiljnog vojnog otpora Turcima u delu Srbije pod njegovom upravom. Te 1385. godine kraljević Marko učestvuje u seriji bitaka protiv Turaka kod Bitolja, kada biva poslednji hrišćanski vladar u svojoj okolini koji je bio primoran da postane turski vazal, zadržavajući svoju vlast nad utvrđenim gradom Prilepom i današnjim zapadnjim delom Severne Makedonije, zatim istočnom Albanijom i delovima severne Grčke i srpske pokrajine Kosova i Metohije. Te iste godine kraljević Marko šalje svog mlađen brata Ivaniša Mrnjavčevića u pomoć svojim saveznicima – srpskim gospodarima Zete i Severne Albanije, Balšićima u borbi protiv Turaka, kada u bici kod Berata u Albaniji – Bitka na Saurskom polju, te 1385. godine stradaju i Balša II Balšić i Ivaniš Mrnjavčević koje ubijaju Turci. Dakle, u situaciji strašnih vojnih napada na Markovu državu i kada su svi hrišćanski vladari već postali turski vazali, Marko je morao da povuče jedini ispravan potez. Podsećamo, vazalstvo ne znači gubitak samostalnosti, odnosno pad pod Turke, već plaćanje godišnjeg harača i davanje vojnog doprinosa za vojne pohode.
Zašto je kraljević Marko povukao ovaj potez? To je ona čuvena dilema, da li sačuvati narod ili nastaviti pružanje otpora po svaku cenu, a koji podrazumeva napuštanje svog naroda. Njegova preostala dva brata, Andrijaš i Dmitar Mrnjavčević bivaju nepomirljivi i napuštaju svoj narod, odlazeći među Ugare sa kojima nastavljaju bespoštednu borbu sa Turcima, do kraja svojih života. No, oni to ipak rade za račun strane sile, ne obazirući se u potpunosti na narod koji Kraljević Marko, na kraju krajeva, nije mogao da ostavi. Zbog ovakvog stava i njegovih najplemenitijih viteških osobina koje je za života neprestano ispoljavao, srpski narod ga je toliko zavoleo i proslavio u svojim pesmama, slikama, kulturi i umetnosti.
Istorije je nesumljivo pokazala da je potez Kraljevića Marka bio ispravan, odlučivši se da ostane uz svoj narod do kraja, jer mi smo u najvećem broju zapravo potomci onih koji su ostali uz narod, ma kako se taj narod kretao. Oni koji su otišli, poput braće kraljevića Marka, svakako nisu to učinili iz neopravdanih razloga, no to je tema za dublje filozofske rasprave. Potomci onih brojnih Srba koji su napustili svoj narod, danas su Mađari, Rumunij, carski Rusi, itd… Andrijaš i Dmitar Mrnjavčević nestaju u tom mađarskom moru i u istoriji nema više ni pomena o njima i njihovim potomcima. U našoj nacionalnoj istoriji Marko Kraljević je upravo simbol ostanka uz svoj srpski narod, po svaku cenu!
O kakvom se junaku kao istorijskoj ličnosti radilo, dovoljno govori podatak Konstantina Filozofa o poslednjim rečima kraljevića Marka. Ovaj široko obrazovani Bugarin na velikom nasleđu Romejskog carstva, boravio je na dvoru svetog srpskog despota Stefana Lazarevića i bio je njegov biograf. Konstantin Filozof je čuo o tome koje su bile poslednje reči kraljevića Marka od samog despota koji je bio prisutan dok ih je Marko Mrnjavčević izgovarao.
Bitka na Rovinama, u današnjoj centralnoj Rumjniji, 1395. godine, predstavljala je vatreno krštenje prvog i najboljeg viteza tadašnje Evrope, osamnaestogodišnjeg Stefana Lazarevića, svedoka svih dešavanja u vezi ove velike bitke. Srpske odrede teških oklopnika u ovoj bici su predvodili kralj Marko Mrnjavčević, despot Konstantin Dragaš – deca poslednjih romejskih careva Jovana VIII i Konstantina XI Paleologa-Dragaša), Konstantin Balšić i mladi Stefan Lazarević. Tada su srpski teški oklopnici zbog vazalnog odnosa, bili primorani da ratuju za Turke u njihovom pohodu na Vlašku, kada su doživeli poraz od vlaškog kneza Mirče I Starijeg. Poslednje reči kraljevića Marka, upućene pobratimu Konstantinu Dragašu, pored koga je stajao Stefan Lazarević, bile su : ”Ja kažem i molim Gospoda da bude hrišćanima pomoćnik, a ja neka budem prvi među mrtvima u ovom ratu“. I kraljeviću Marku i Konstantinu Dragašu su sulišene molitve i obojica ginu na bojnom polju.
Međutim, pošto je kraljević Marko postao turski vazal 1385. godine, moramo se osvrnuti na još jednu netačnu i vrlo štetnu informaciju koju nestručna javnost iz ko zna kojih srbomrzačkih razloga, zna da ponavlja. Kraljević Marko nije ratovao za Turke u najslavnijoj srpskoj bici na Kosovu Polju, 1389. godine. Štaviše, iako je bio turski vazal, vojska koju su predvodili sultan Murat i Bajazit, nije smela ni da prođe teritorijom Mrnjavčevića, krećući se izvan nje prištinskim drumom, preko Gnjilana, izbegavajući je u širokom luku. Turska vojska je prošla teritorijom Dragaša, no ni oni nisu dali nikakav doprinos turskoj vojsci na Kosovu kao njihovi vazali, već je postojala samo činjenica prelaska turskih trupa preko teritorija Dragaša, što je nešto na šta se srpski knez Lazar godinama pripremao i znao da mu predstoji. Srbi su inače potpuno spremno dočekali Turke na Kosovu i sami su odabrali mesto za odigravanje ove sudbonosne bitke, kada se saznalo da Turci neće ići preko Sofije i Niša. Reke Sitnica i Lab na Kosovu su naime, iskorišćene kao strateška prednost srpskoj vojsci.
U prepisu jednog od osnovnih izvora ovog perioda srpske istorije, memoarima Konstantina Mihajlovića, ”Janičarove uspomene” koji se detaljno bavio odnosom Bajazita prema Srbima i to iz turske perspektive /nakon pada Novog Brda, 1455. godine mladi Konstantin je bio predat Turcima u Jedrene i učestvovao je kao svedok svih njihovih glavnih kampanja lično, poznavajući ključne ličnosti/ navodi kako je u periodu pre Kosovske bitke, tokom nje i neposredno nakon njenog odigravanja, Bajazit bio strašno ljut na kraljevića Marka zbog njegove neposlušnosti i odbijanja učestvovanja u turskim pohodima, budući da je sam Marko bio veoma bogat i raspolagao ozbiljnih vojnim resursima, prvenstveno najcenenjenijim ratnicima tadašnje Evrope – srpskim teškim oklopnicima. Marko Kraljević je kao neprikosnoveni ratnik i junak mekog srca koji nije imun na vapaje svoje majke, lepotu devojke ili vernost svojoj ljubi, arhetip srpskog junaka i viteza koji je inspirisao sve kasnije generacije srpskih ratnika, od Karađorđa i Marka Miljanova, do vojvode Živojina Mišića – oslobodioca Markovom Prilepa”….. Marjan Jovanovic Madza – Sakrivena istorija Srba
Područje naselja Varoša kod Prilepa je sagrađeno u antičko doba u cilju odbrane, ali se očuvalo kao naselje tokom čitavog srednjeg veka. Ostaci očuvanih srednjovekovnih crkava u Varoši nesumljivo svedoče o snažnom verskom, duhovnom i kulturnom srpskom središtu koje se razvilo tokom srednjeg veka, za koje se krajem 18. veka smatralo da ima 77 crkava, od kojih je do 19. veka ostalo sedam crkava. Srpske epske pesme govore o kapeli Svetog Luke, dok se u osnivačkoj povelji Cara Dušana obližnjem manastiru Treskavcu pominju i druge brojne srednjovekovne svetinje Prilepa: Sveti Jovan Krstitelj, Sveti Đorđe, Sveti Vrači, Sveti Teodor i Sveti Dimitrije. Od mnogobrojnih crkava u naselju Varoš kod Prilepa su do danas očuvane sledeće svetinje – Sveti Nikola, sagrađen 1299. godine, Manastir Svetog arhanđela Mihajla, Sveti Dimitrije, Sveti Atanasije, Sveti apostoli Petar i Pavle i Crkva Presvete Bogorodice.
Prilep je uticao na celu Makedoniju ne samo osobinama svoga varoškog stanovništva, već takođe istorijskim uspomenama koje se za njega vezuju, kao za varoš Kraljevića Marka, a još više svojom trgovinom. Stari bazaar u Prilepu je urbana celina koja je doživela najveći razvoj u drugoj polovini 18. i početkom 19. veka, kada je Prilep bio razvijen i značajan trgovački i zanatski centar. U drugoj polovini 19. veka, posle niza požara koji su oštetili stari bazaar Prilepa, 1854., 1866. i 1873. godine, privredna moć Prilepa opada. Poput mnogobrojnih seoba Balkana, Prilep, Prilepsko polje i Pelagoniju je između dva svetska rata naselilo dalmatinsko stanovništvo koje je u ovom procesu kolonizacije iz dalmatinskog krša i naseljavanja plodnog prilepskog pelagonijskog kraja u cilju razvoja po komunističkom principu, preživelo mnogo patnji i izazova, sukobe između starosedelaca i doseljenika, agrarnu reformu, nedostatak osnovnih zdravstvenih i obrazovnih uslova, otežano usklađivanje mentaliteta… Stari bazaar Prilepa je dobio svoj današnji izgled u drugoj polovini 19. veka i početkom 20. veka, čije ostatke i danas vidimo – Sahat kula, Kuršumli Han, Kuća Bektašovci, tursko kupatilo Ćifte hammam, Čarši džamija, sagrađena tokom vladavine sultana Mehmeda II Osvajača, područje Varoš sa brojnim manastirima i crkvama i spomenicima kulture….
U 14. i 15. veku su rudarenje i trgovina cvetale u delovima srednjovekovne srpske države, kada su vešti domaći i strani filigrani i majstori zlatari izrađivali veliki broj najfinijeg nakita, posebno prstenja, stvarajući poseban srpski stil nakita pod nazivom ‘srpski model’, koji je imao veliku vrednost i ugled čak i van granica Srbije. Ovaj prepoznatljiv stil izrade nakita je mešavina vizantijskih i zapadno evropskih načina izrade i modela, prilagođen lokalnim načinima izrade nakita. Danas postoje brojni očuvani primerci dragocenog nakita iz Prilepa koji predstavljaju veliku tipološku ranovrsnost i svedoče o korišćenju dragocenih metala i visoko razvijenoj tehnici izrade i ukrašavanja.
Mogila nepobeđenih je spomen kosturnica i spomen park iz Drugog svetskog rata koji se nalazi u Parku Revolucije u Prilepu. Jedinstveni antifašistički spomenik i spomen kosturnica čine celinu Mogile nepobeđenih od belog mermera koju je projektovao poznati jugoslovenski vajar Bogdan Bogdanović 1961. godine u čast mučenika i nastradalih antifašista boraca Narodno-oslobodilačke borbe u Makedoniji protiv nemačke i bugarske vojske i kvislinških jedinica koje su okupirale Prilep tokom aprila 1941., već na početku Narodno-oslobodilačkog pokreta. Spomen kosturnica Mogila nepobeđenih u Prilepu obuhvataa simboličke memorijalne urne i zajedničku grobnicu palih vojnika. Urne Spomen kosturnice u Prilepu su izrađene od mermera i podsećaju na antičke urne. Najveća urna Spomen kosturnice Mogila nepobeđenih ima na vrhu simbol večne vatre što predstavlja makedonsku borbu za slobodu. U drugom delu celine Spomen kosturnice Mogila nepobeđeniih je kripta-grobnica u kojoj se nalaze ostaci 462 stradala partizana – antifašističkih boraca iz Prilepa i okolnih mesta, čija imena su uklesana u mermerne ploče urni. Spomen kosturnica Mogila nepobeđenih nastavlja da stoji kao simbol Prilepa i dobro je očuvana.
“Godišnjica oslobođenja Prilepa, 6. novembra 1912. godine obeležava pobedu u Prilepskoj bici, kada je oslobođena srpska srednjovekovna prestonica Marka Kraljevića Mrnjavčevića u južnoj Srbiji – Maćedoniji. U ovim borbama su Srbi izgubili oko 2000 vojnika. Istakli su se vojnici Drinske, Timočke, Moravske divizije, četnički odredi i druge jedinice, a posebno vojnici 17. puka Drinske divizije iz Valjeva koji će kasnije, dok se turski okupatori budu povlačili, prvi umarširati u Bitolj, pobedom u Bitoljskoj bici. Na Bakarnom gumnu je postojala spomen kosturnica koju su 1941. godine srušili bugarski nacisti. Opis ulaska vojske u Prilep je zabeležio jedan od komandanata bataljona: “U susret vojsci već je išla litija crkvenih barjaka, kolarski, bojadžijski, redom koji su oni među sobom poštovali – žene, deca, starci…. Žene sa decom su ostale na avlijskim pragovima. Pola grada kako ga deli Orahovačka reka, beše uzavreo kao košnica, dok njegova zapadna polovina sa čaršijom ostade zamandaljena sa bezbroj zanemelih minareta. Nastade sretanje vojske i ustalog naroda, još zbunjeno čudesno osmehnutih lica. Neki žar se prosu preko oružja, šajkača, fesova na kojima su na brzu ruku izvezeni krstići. Pred stolicom legendarnog junaka Kraljevića Marka, silna vojska, izdržavši još jednu sjajnu pobedu, ponosna i svesna uspeha – ušla je u Prilep. Stupaju puk za pukom, na čelu najveća vojnička svetinja – zastava. Silni narod izašao na ulice i kličući pozdravlja svoje oslobodioce. Kada smo ušli u Prilep, pobedonosni moćni vojnici nisu ništa okusili. I niko se toga dana od vojnika neće pitati gde će primiti tain, ali su mi svi trčali da im pokažem Markov grad !” Izvor Aleksandar Pavlović
Od 16. veka duvansko seme je počelo da se širi na svim kontinentima, zauzimajući podneblja koja će mu svojom toplom klimom, suncem i vrednim ljudima omogućiti dobijanje najboljeg aromatičnog “biljnog zlata”. To je slučaj sa Prilepom i podnim Pelagonijskim poljem koji pišu istoriju povezanu sa duvanom. Prvi duvanski institut koji je ujedno i nastarija naučna institucija na Balkanu koja se bavi genetskim proučavanjem i sortnim usavršavanjem, uzgojem i načinima proizvodnje duvana i proizvoda od duvana, osnovala je u Prilepu u Makedoniji Kraljevina Jugoslavija. Osnivač i dugogodišnji predsednik Instituta za duvan je Rudolf Gornik, jugoslovenski naučnik za poljoprivredu i osnivač duvanske nauke u Kraljevini i SFR Jugoslaviji. Rudolf Gornik je 1916. godine završio gimnaziju u Osijeku, posle čega nastavlja školovanje u Pragu. Na njegov predlog je 24. decembra 1924. godine u Prilepu osnovana centralna eksperimentalna stanica za proučavanje duvana, prva i jedinstvena na Balkanu. Zahvaljujući profesoru Gorniku i saradnicima je Duvanski institut u Prilepu bio prva ustanova u Kraljevini Jugoslaviji i na Balkanu koja je vršila genetska istraživanja i ukrštanja biljaka radi stvaranja novih i otpornijih sorti duvana. 1930. godine je stvorena prva sorta danas poznatog duvana Prilep. 1932. godine je donet Zakon o duvanu kojim je regulisano da se duvan u državi može proizvoditi samo od semena iz eksperimentalne stanice u Prilepu. 19393. godine profesor Gornik postaje šef Državnog monopola za duvan u Beogradu. Temelji namenskog objekta Instituta za duvan su položeni novembra 1937. godine, a objekat u kome se Institut i danas nalazi je završen 10. avgusta 1939. 1946. godine je osnovana Visoka škola duvana koja je obrazovala kadar za duvansku industriju u celoj socijalističkoj Jugoslaviji. Profesor Gornik je dao poseban doprinos modernizaciji proizvodnje duvana i istraživanju novih sorti pogodnih za pelagonijsko podneblje. Dobijene su sorte duvana Prilep 10-3/2, Prilep 12-2/1, Jaka Kire-ciler i Otlja, kao i nova sorta duvana tipa Virdžinija. Rudolf Gornik je bio osnivač časopisa Tutun 1951. godine, a kasnije i njegov urednik. Gornik tada odlazi u Zagreb gde je tamo vodio Institut za duvan. Tokom svoje duge karijere, Rudolf Gornik je osvojio brojne nagrade i priznanja, a 1964. godine postao počasni građanin grada Prilepa i član Makedonske akademije nauka. Muzej duvana Prilep je osnovao dr Boško Babić 1973. godine, povodom 100 godina organizovane proizvodnje duvana u Prilepu i 400 godina od prisustva duvana u Osmanskom carstvu. Muzej duvana u Prilepu poseduje bogatu i zanimljivu zbirku oko 4200 eksponata, predmeta za obradu i preradu duvana i jedinstvenih lula – pozlaćenih, posrebrenih lula, lula od sedefa ili roga nosoroga…. U vreme osnivanja Muzeja duvana u Prilepu je za otkup predmeta i zbirke bilo uloženo ondašnjih 13 nemačkih maraka.
Crkva Sveti Kiril i Metodija u Prilepu je građena u periodu od 1926. do 1936. godine, u blizini mesta na kome je bio stari paraklis iz 1884. godine. Episkop Bitolski Josif je 1924. godine osvetio temelje, a 1936. godine je crkvu osvetio tadašnji episko Ohridsko-bitoljski Nikolaj Velimirović. Pravoslavni hram Sveti Kiril i Metodij Prilep predstavlja reprezentativno ostvarenje poznatog beogradskog arhitekte Momira Korunovića, čije je veoma plodna aktivnost na ovim prostorima, u periodu između dva svetska rata, kako je zapisano, rezultirala značajnim arhitektonskim ostvarenjima. Crkva Svetog Kirila i Metodija u Prilepu je podignuta u spomen kralju Petru Karađorđeviću i kao Spomen-kosturnica srpskih ratnika stradalih u ovom delu Makedonije – u prilepskom i okolnim srezovima tokom Balkanskih i Prvog svetskog rata, po zapisima Zavoda za zaštitu spomenika. U kripti crkve Svetih Kirila i Metohija se čuvaju ostaci 1800 srpskih vojnika poginulih u ratovima 1912-1918 u Prilepu i okolini. “Duhovna vlast oličena u nekanonskoj Makedonskoj pravoslavnoj crkvi, u Spomen crkvi Svetih Ćirila i Metodija sa kosturnicom, svesno sakriva preostale kosti srpski vojnika – mučenika, koji su u Prvom balkanskom ratu položli živote kako bi Prilep i okolinu oslobodili od prevaziđene vlasti Osmanske carevine, da bi 1918. njihovi saborci, probojem Solunskog fronta, potisnuli nove zavojevače iz Nemačke, Austrougarske i Bugarske”. Izvor Miloš Meljanac
19. decembra 2008. godine, na dan proslave Svetog Nikole i slave grada Prilepa je zvanično ostvaren Guiness Svetskog rekord, jer je pripremljeno 80.191 sarmi uvijenih u kiseli kupus za svakog stanovnika grada. Tako je grad Prilep pokušao i uspeo da premaši Guiness svetski rekord u kategoriji najvećeg jela od kiselog kupusa. Tradicionalnu sarmu su pripremale vredne ruke 160 žena dobrovoljki iz Ženskog udruženja Prerodba, nevladine organizacije Majka-Tradicija i Unije žena VMRO-DPMNE. Sarma veličine oraha je pripremana u restoranu EURO, kada je tokom 6 sati 160 žena pripremilo 80.191 komada sarmi u kiselom kupusu ! Da bi bile autentične u ukusu i veličini, sarme su uvijane u minijaturnoj veličini 10 x 10 cm. Potrebna je ogromna veština i iskustvo da se uviju tako male sarme, jer mali listovi kiselog kupusa treba da obuhvate dovoljnu količinu zrna pirinča koju treba nakon toga lagano kuvati – najbolje krčkati. Ukupna težina sarmi iz Prilepa iz Guiness rekorda je iznosila tačno 544 kg. Prethodni nosilac rekorda u ovoj kategoriji je bio grad Novi Sad, čiji su stanovnici uvili 6400 komada sarmi, kada je Guinessu potvrđeno da žene iz Prilepa nameravaju da pripreme preko 80000 sarmi. Ove nezaboravne veštine i jedinstena dobro očuvana tradicija je oživljena kroz turizam i na raspolaganju našim posetiocima na čuvenim Balkanskim gastro turama !
Ukusi Makedonije
