Planina Nidže Kajmakčalan
Nidže je planina u južnoj Makedoniji preko koje danas vodi granica sa Grčkom. Najviši vrh planine Nidže je Kajmakčalan, visine 2521 metara. Planina Nidže je nastala rasedanjem tokom tercijera i čine je uglavnom paleozojski škriljci, a na najvišim delovima ima mezozojskih odlika. Planina Nidže je značajna po izuzetnom bogatstvu šuma, planinskih pašnjaka i raznovrsno bogatoj flori.
Cvet Natalijina Ramonda je poznat i kao “cvet feniks”, koji je postao simbol srpskog stradanja i gubitaka u Prvom svetskom ratu, kada je poginulo oko 1,3 miliona građana, gotovo trećina ukupnog stanovništva, posle čega je ponovo uspostavljena državnost. Cvet Natalijina Ramonda raste samo u istočnoj Srbiji, Severnoj Makedoniji i Grčkoj, ali i na planini Nidže i vrhu Kajmakčalanu, gde je poprište značajne istorijske bitke u Prvom svetskom ratu. Ovaj cvet ima osobinu da se u sušnim periodima pritaji, osuši i izgleda uginulo, da bi sa pojavom vode “vaskrsnuo”, dobio svežinu i ponovo ozeleneo. Ponovno rađanje Natalijine Ramonde se povezuje sa činjenicom da je i Srbija uspela da “vaskrsne” posle neizdrživih i iscrpljujućih borbi i teških bitaka tokom Prvog svetskog rata.
Planina Nidže i vrh Kajmakčalan se prostiru na današnjoj makedonsko-grčkoj granici, istočno od Pelagonijske kotline i njena istočna padina je skoro strmoglavo vertikalna, sa skoro potpuno nepristupačnim terenom. Prema severozapadu se planina Nidže graniči sa Skočivirskom kotlinom, a Crna reka se u velikom luku sliva do reke Satoke koja dalje protiče desno, pravcem više od 90 stepeni jugoistočno do sliva sa Gradaštanskom rekom.
Uprkos vekovnog spora oko svojatanja Makedonije, delić ove danas nezavisne države ima za Srbe izuzetan istorijski značaj. Tokom Prvog svetskog rata, od 12. septembra do 03. oktobra 1916. godine se na vrhu Kajmakčalanu i okolnim surovim planinskim vrhovima odigrala istorijska Kajmakčalanska Bitka između srpskih i bugarsko-nemačkih snaga. Za Srbe, osim strateškog, Kajmačalan je imao veliki značaj i zbog toga što se preko njegove najviše kote protezala državna granica Kraljevine Srbije. Srpski vojnici su zbog toga bili posebno motivisani da učine ono što je neprijatelj smatrao nemogućim, te su smatrali i nazivali Kajmakčalan “Vratima Srbije” ili “Kapijom slobode“. Kajmakčalanska bitka je bila najsurovija ofanziva čitavog solunskog vojnog pohoda i završena je srpskom pobedom, ali sa previsokom cenom – oko 10000 poginulih i ranjenih vojnika.
Juna 1918. godine je doneta odluka da se krene u proboj Solunskog fronta. Srpska vojska je bila podeljena u dve armije – Prvu armiju, kojom je komandovao vojvoda Petar Bojović, i Drugu armiju, na čijem čelu je bio vojvoda Stepa Stepanović, dok je komandant štaba bio general Živojin Mišić. U Bici za Kajmakčalan su se posebno istakli herojski 17. i 5. puk iz Valjeva, vojvoda Živojin Mišić, četnici dobrovoljci legendarnog vojvode Vuka i ostale jedinice srpske vojske. Živojin Mišić je u Zapovesti srpskoj vojsci za proboj Solunskog fronta, 13.09.1918. rekao:„Svi komandanti, komandiri i vojnici treba da budu prožeti idejom da od brzine prodiranja zavisi ceo uspeh ofanzive. Ta brzina je u isto vreme i najbolja garancija iznenađenja, jer se njome postiže rastrojstvo neprijatelja i potpuna sloboda u našim dejstvima. Treba drsko prodirati, bez počinka, do krajnjih granica ljudske i konjske snage. U smrt, samo ne stajte! Junaci, s’ nepokolebljivom verom i nadom napred u otadžbinu!“ Ova zapovest svedoči kolika je bila odlučnost srpskog naroda da oslobodi svoju otadžbinu.
Planinu Nidže su naizmenično osvajale sukobljene vojske. Srpska vojska je bila ukopana nekoliko stotina metara ispod planinskog vrha, na kome se uzdizao “Borisov vrh”, nazvan po bugarskom caru, jer su ga smatrali neosvojivim utvrđenjem nepreglednih rovova, mitraljeskih gnezda i ukopanih haubica. Posle teših i krvavih borbi sa brojnim žrtvama, konačno su bugarske i nemačke snage bile nadjačane pobedom srpske vojske i Veliki rat tj Prvi svetski rat završen pobedom Istočnog fronta. Međutim, ništa ne može odgovarajuće pripremiti posetioca za doživljaj nestvarne lepote, mira i tišine planine Nidže i Kajmakčalana, u odnosu na neizdržive i surove borbe koje su se ovde odigrale pre 100 godina. Bespoštedne, požrtvovane i natčovečanske borbe na Kajmakčalanu tokom Kajmakčalanske bitke su okončane oslobađanjem Bitolja /Monastira/ u okviru proboja Solunskog fronta, kao uvoda u uspešno razrešenje Prvog svetskog rata. Na Kajmakčalanu je posle Prvog svetskog rata podignuta kapela sa spomen-kosturnicom. Na njoj je bila uklesana i posveta kralja Aleksandra „Mojim div junacima, neustrašivim i vernim, koji grudima svojim otvoriše vrata slobodi i ostadoše ovde, kao večni stanari na pragu otadžbine.” Pored ove kosturnice u okolini Kajmakčalana ima mnogo grobalja srpskih vojnika, mada većina njih počiva na groblju Zejtinlik u Solunu. Na planini Nidže, u podnožju vrha Kajmakčalana, postoji 44 manjih srpskih vojničkih grobalja.
Na vrhu Kajmakčalana postoji mala crkva posvećena Svetom Iliji, osigurana žicom, sagrađena od ostataka granata i oružja, kao i kosturnica srpskih vojnika koji su poginuli u Bitci na Kajmakčalanu, koja čuva spomen na njihov večni mir. U kosturnici ispod kapele počivaju kosti više od 4600 srpskih junaka koji su ugradili živote u pripremu proboja Solunskog fronta pred trijumfalno okončanje rata. U crkvi Svetog Ilije je urna sa srcem Dr Arčibalda Rajsa, švajcarsko-nemačkog naučnika i oca forenzike, koji je nastojao da svetu privuče pažnju na stradanje srpskih civila tokom Velikog rata. Na urni piše :
“U ovoj urni, na vrhu Kajmakčalana, spava zlatno srce srpskog prijatelja”, 8 avgust 1929.
Privrženost Dr Arčibalda Rajsa srpskoj herojskoj strani je bila tolika da se borio zajedno sa Srbima, živeo u Beogradu do kraja života i svojim testamentom je zaveštao svoje srce Kajmakčalanu. Ovo jedinstveno svedočanstvo o našim herojskim precima koji su ugradili živote u proboj Solunskog fronta i o slavnoj srpskoj istoriji nije široko poznato, ali zaslužuje da ne ostane tako, već da zauvek predstavlja herojsko nasleđe Srba među planinama i vrletima sadasnje Makedonije.
Najnovija istraživanjima toka i događaja Bitke na Kajmakčalanu potvrđuju ukupne srpske gubitke i stradanje 5.855 oficira i vojnika, a ne 4.643 izginulih, kako se do sada mislilo. To nisu svi srpski gubici u ovom pohodu na kapiju slobode, primera radi, dobrovoljci Vojvode Vuka su gotovo svi satrveni, kao što je pao i njihov hrabri komandant.
Veternik je deo planinskog masiva Kajmakčalana. U spomen i počast srpskim dobrovoljcima, u Novom Sadu je 1923. godine osnovano naselje Veternik za ratne vojne invalide-vetera
