Nešto o Basarabima i Drakulama
Dracul na rumunskom jeziku znači zmaj. Ali, da vidimo neke podatke….
Porodica Basaraba je bila prva vladarska vlaška dinastija koju je osnovao Basarab I Veliki /ca 1310-1352/, poznat u srpskim izvorima kao Ivanko Basarab Veliki. Vojvoda Basaraba, sa područja Arđeša u Vlaškoj je dvadesetih godina 14. veka ujedinio rumunske zemlje između Karpata i Dunava i postavio temelje Vlaške, vladajući od oko 1310. do 1352. godine. Posle nekoliko pobeda nad Tatarima (1325-1328) proširio je teritoriju i na istok, severno od Dunava, između Pruta i Dnjestra. Nikola Aleksandar (vladao 1352-1364), bio je sin prvog vlaškog nezavisnog vladara Basaraba I, koji je nosio titulu voivoda i bio osnivač vlaške države. Basarab I Veliki je u prvo vreme bio vazal ugarskog kralja, ali se oko 1324. godine osamostalio, a 1330. potukao ugarsku vojsku u Bitci kod Posade, čime je osigurao nezavisnost Vlaške. Od tada je ovo područje počelo da se naziva Besarabijom.
Ugledni članovi dinastije Basaraba su bili Mirča Stariji /1386-1418/, grof Vlad II Dracul /1436-1447/ i grof Vlad III Nabijač na kolac /vladao 1456-1462. i 1476-1477/, koji su obojica bili literarno nadahnuće za izmišljeni lik Drakule, Mihajlo Hrabri /1593-1601/ i Matej Basarab /1632-1654/. Plemstvo porodice Basarab je ugašeno 1658. godine sa Konstantinom Serbanom. Kuća porodice Basarab se razdvojila na dve vladajuće suparničke kuće koje su se stalno nadmetale u borbi za vlast od kraja 14. veka do početka 16. veka – porodica Danesti /naslednici Dana I od Vlaške/ i porodica Draculesti, čiji potomci će konačno dobiti vlast u ovoj kneževini do njenog ujedinjenja sa Transilavnijom i Moldavijom, 1600. godine pod vlašću Mihajla Hrabrog. Vladavinu Kuće – dinastije Drăculeşti – Zmajević je započeo 1386. godine Mirče Stariji, jedan od najznačajnijih vladara u istoriji Vlaške. Međutim, ova porodica se najviše u istoriji pamti u vezi sa unukom Mirče Starijeg, grofom Vladom III Drăculea – Zmajevićem. U drevna vremena je naziv Basarabia ili Bessarabia bio ponekad korišćen kao sinonim za Vlašku – Zemlja Basaraba – Basarabskaya Zemlya. U čitavoj Rumuniji postoje brojni nazivi mesta nazvani po tradiciji i nasleđu Basaraba. Unuka Ivanka Basaraba Velikog – Ana Basarab je poslednja carica Srbije, supruga srpskog cara Stefana Uroša V.
Ime Basarab se odnosi na porodičnu liniju ili dinasiju kojoj su pripadali Vlad II Basarab i njegovi sinovi. Međutim, niti Vlad III, a ni njegovi naslednici nikada zvanično nisu koristili ovo prezime. Porodica Dracul – Draculea – Zmajević je činila Red Zmaja koji je bio posvećen jedinstvenom cilju: poraz nadirućih Turaka ili Osmanskog carstva. Red Zmaja (German “Drachenorden” i Latinski “Societatis draconistrarum”) je bio institucija slična drugim viteškim redovima toga doba, nastalim po ugledu na Red Svetog Đorđa (1318). Red Zmaja je 1408. godine osnovao car Žigmund Svetog Rimskog carstva (dok je još bio kralj Mađarske) i njegova supruga kraljica Barbara Celjska, prvenstveno radi odbrane vladarske carske porodice. Prema statutu Reda Zmaja, čija prepis iz 1707. je dostupan, ovaj Red je takođe zahtevao od svojih osnivača da brane krst i bore se protiv neprijatelja, uglavnom protiv Turaka. Red Zmaja je 1408. godine za svoje obeležje usvojio prikaz zmijolikog zmaja sa repom omotanim oko vrata. Na leđima od početka vrata do repa je bio crveni krst Svetog Đorđa na srebrnom polju. Origiinalni Red Zmaja je obuhvatao 24 članova hrišćanskog plemstva, najvrednije evropske vitezove, ličnosti koje su krasili najviši moralni principi, elita u najširem smislu reči, među kojima su bile ugledne ličnosti poput kralja Alfonsa od Aragona i Napulja, Kralj Sigismund Luksemburški – kralj Mađarske, Stefan Lazarević – despot Srbije, Kralj Vladislav II Poljske, veliki princ Vitautas od Lituanije, vojvoda Ernst od Austrije, Kristofer III – vojvoda Bavarije i Kralj Danske, Tomas de Moubraj – vojvoda Norfolka, posle 1439., Vlad II – vojvoda Vlaške, Filip Mađarski i Pipo od Ozore, italijanski i mađarski aristokrati (Kuzdrzal -Kicki, 1978), koji su imali čast da nose ovaj znak na svom viteškom oružju i zastavu, koji su bili i još uvek predstavljaju najviše plemstvo i dostojanstvo.
Zavičajna Kneževina Vlaška grofa Vlada II, kasnije grofa Vlada III, između hrišćanske Evrope i muslimanskih područja Osmanskog carstva, često je bila scena krvavih bitaka između osvajačkih osmanskih snaga prema zapadu u Evropu i hrišćanskih snaga koje su odbijale osvajače. Otac Vlada III, Vlad II je bio drugi sin vojvode Mirce Starog koji je imao svoj dvor u Sigišoari u Transilvaniji. Vlada II su sa vladarskog prestola Vlaške zbacili lokalni boljari – plemstvo i ubili ga u močvarama u blizini Baltenija, na pola puta između Trgovišta i Bukurešta u današnjoj Rumuniji. Stariji Vladislavov polubrat Mirče je tada takođe brutalno stradao.
Godine 1431. je u Nirnbergu kralj Žigmund Luksemburški okupio nekoliko prinčeva i vazala koje je smatrao korisnim za političke i vojne saveze. Njegov glavni cilj je bio da ova grupa osnuje Red zmaja. Jedan od sazvanih je bio Vlad II, otac Vlada III Drakule Zmajevića, vladarski naslednik Kneževine Vlaške – danas deo Rumunije, koji je tada službovao u Sigišoari kao graničarski zapovednik u zaštiti planinskih prolaza iz Transilvanije u Vlašku od upada neprijatelja. Dok su bili u Nirnbergu, grof Vlad je dobio zavet od kralja Žigmunda da će ga podržati u borbi za vladarsku krunu Vlaške. Do ostvarenja ovog plana je prošlo pet godina, ali je i Vlad II očigledno bio ponosan na dostojanstvo člana Reda Zmaja prvog reda, te je kasnije i kovao novac na čijoj strani je bio zmaj uvijenog repa. Njego lični grb je takođe nosio prikaz zmaja. U svakom slučaju, zmaj je trebao da prenese pozitivnu sliku srednjovekovne ikonografije u kojoj zmaj predstavlja zver Otkrovenja – satanu, koga usmrćuju snage dobrog – hrišćanstvo. Grof Vlad II je preuzeo nadimak “Dracul” po prijemu u Red Zmaja. Reč “dracul” potiče od latinske reči “draco” koja znači ala, aždaja, “the dragon”. 1431. godine je starijeg grofa Vlada pozvao u Nirnberg mađarski kralj i car Svetog Rimskog Carstva i dodelio mu jedinstvenu čast. Kao odrednicu svoga dostojanstva kao člana Reda Zmaja, Vlad je uzeo nadimak “Dracul.” (vlaška reč “dracul” je nastala od latinske reči “draco” što znači ala, aždaja, “the dragon”). Nadimak koji je uzeo mlađi Vlad Dracul u značenju sin od zmaja – zmajević, je imala pozitivno značenje.
Grof Vlad II Dracul je bio potomak kneza Basaraba Velikog iz 14. veka koga smatraju osnivačem Vlaške, koja je danas deo Rumunije. Najpoznatiji među najstarijim članovima porodice Basarab je bio deda grofa Vlada, Mirče Stariji – Mircea cel Batrin. Kao vlaški vojvoda /reč slovenskog poreka koja se koristi u Rumuniji za vođu kneževine, ratnog zapovednika ili vrhovnog gospodara/, Mirče je stekao ugled po svojoj borbi protiv Osmanske Carevine i pokušaja da spreči i odbaci trajna turska naseljavanja u vlaškim zemljama. Mirče je umro 1418. godine i iza sebe ostavio mnogo nezakonite dece. Budući da u Vlaškoj nisu postojala jasna pravila nasleđivanja gospodara – veće boljara je imalo moć da za vojvode bira bilo kog sina vladajućeg gospodara, smrt Mirčea je dovela do sukoba između njegovog nezakonitog sina Vlada – oca grofa Vlada Cepeša Nabijača i Dana, sina jednog od braće kneza Mirča. Ovo je bio početak sukoba i svađe između porodica Draculesti i Danesti koja je imala glavnu ulogu u istoriji Vlaške u 15. veku. 1431. godine, kada je grof Vlad Cepeš Nabijač verovatno rođen, što nije sasvim potvrđeno, njegov otac Vlad je u Sigišoari bio vojni zapovednik sa obavezom čuvanja planinskih područja između Transilvanije i Vlaške od upada neprijatelja. Ne zna se pouzdano da li je Vlad III rođen tu, kako tvrdi professor istorije i arheologije Florin Curta sa Univerziteta u Floridi. Profesor kaže, takođe je moguće da je Vlad rođen u Trgovištu, koje je u to vreme bilo kraljevsko sedište kneževine Vlaške, gde je njegov otac bio vojvoda tj gospodar. Međutim, veza između Vlada Nabijača i Transilvanije nije čvrsta. Njegov sin Vlad, poznat kao Vlad Nabijač, koristio je nadimak “Dracula” u smislu sin zmaja ili zmajevića ili sina onoga ko je član Reda zmaja, što je odrednica časti-dostojanstva. U brojnim slučajevima je Vlad potpisivao dokumente koristeći ime Dracula, što je korišćeno u istorijskim spisima, uključujući i nekoliko koje je lično pisao. Reč “dracul” je međutim dobila drugo značenje – đavo, što su počeli koristiti neprijatelji porodice, kao moguće i sujeverni neuki seljaci. Posle smrti kralja Žigmunda 1437. godine, Red Zmaja je izgubio značaj, iako je njegova ikonografija ostala na grbovima nekoliko plemenitih porodica. Mnogim Rumunima je Vlad Dracul značajna istorijska ličnost, istinski heroj, prvenstveno zbog njegovih vojnih uspeha u borbi protiv osmanskih Turaka koji su osvojili veći deo jugoistočne Evrope.
Vlad III je imao trojicu braće: Mirču (? -1447 ), Radu – Radoslava III zvanog “Lepi” (1438-1500) I Vlad Mircea, zvani “monah” (? -1496 ). Vlad Dracul je bio princ Vlaške koji je postao vest ratnik i jahač. Vlad III Dracula, poznat kao Vlad Cepeš Nabijač – na kolac ili Vlad Drakula, je bio vlaški vojvoda u tri navrata – od 1448. do svoje smrti. Njega često smatraju jednim od najznačajnijih vladara u vlaškoj istoriji i narodnim herojem Rumunije. On je bio drugi sin Vlada Drakula Zmajevića, koji je bio gospodar Vlaške 1436. godine Wikipedia
Vlad Dracul III – Vlad Cepeš Nabijač je poznat kao navodni sadista i mučitelj svojih žrtava. Po legendama koje su kružile posle njegove smrti, Vlad je pozvao stotine boljara na prijem i svestan da će provocirati njegov ugled, rasporio je svoje goste i njihova tela je nabio na klinove. Neke od ovih legendi je jedan monah 1490. sakupio i objavio u knizi “Priča o Drakuli”, koji ga prikazuje kao surovog, ali pravednog vladara. Pobede Vlada III nad nadirućim Turcima su proslavljane u čitavoj Vlaškoj, Transilvaniji i u ostataku Evrope. Politički i vojni princip Vlada III su istinski izbili u prvi plan padom Konstantinopola 1453. godine pod tursku vlast, čime su Turci bili u poziciji da osvoje čitavu Evropu. Vlad koji je već ozvaničio svoju protiv-osmansku ulogu, je 1456. godine proglašen vojvodom – gospodarem Vlaške. Jedno od njegovih prvih naređenja je bio prestanak plaćanja godišnjeg danka osmanskom sultanu – mera koja je prethodno osiguravala mir između Vlaške i Osmanskog carstva.
Bitka kod Varne se sastojala od tri bitke tokom 2 dana i završena je porazom Turaka. Pobednici su bile ujedinjene srpske i mađarske trupe. Posle toga je potpisan mir među suprostavljenih strana, koji su kasnije prekršili mađarski kralj Žigmund Luksemburški i Janoš Hunjadi, u sprskom jeziku poznat kao Sibinjanin Janko. Srpski despot Đurađ Branković je sa Turcima uspostavio primirje. Posle toga je izbio rat između Mađara i Turaka, koji je završen kapitulacijom ugaraskih snaga. Dracul II i Mirceta su optužili vođu vojnog pohoda Janoša Hunjadija da je bio razlog ratnog poraza, kada je osuđen na smrti, ali je pomilovan zbog svojih ranijih uspeha. 1447. godine je Hunjadi napao Vlašku, sa namerom preuzimanja vlasti u korist Vladislava Danesti. Dăneşti su činili drugu liniju dinastije Basarab koji su polagali pravo na presto Vlaške. Tokom Hunjadijevog pohoda su boljari Trgovišta podigli bunu i zarobilli princa Mirču. Posle teškog mučenja su ga živog zakopali. Vlad II je uspeo da pobegne, ali su ga ustanici uhvatili u močvarama u blizini Bukurešta i odsekli mu glavu.
Septembra 1448. je turska vojska u blizini Kosova zarobila Hunjadija i Vladislava Danestija. Iako još prilično mlad, Vlad III je predvodio osmansku vojsku u napadu na Vlašku, kada je bez velikog otpora osvojen grad Trgovište. Vladislav Danesti je uspeo da pobegne iz turskog zarobljeništva i podigao je vojsku sa kojom je krenuo u veliki kontranapad na Vlada III. Našavši se ispred mnogo brojnijeg neprijatelja, bio je primoran na povlačenje, posle čega se pritajio neko vreme. Od decembra 1449. do oktorba 1451. je živeo na dvoru princa Bogdana od Moldavije. Tu na moldavskom dvoru je Vlad završio svoje obrazovanje, zajedno sa Bogdanovim sinom Stefanom Velikim – Stefan cel Mare. Oktobra 1451. je Bogdana ubio brat Petru Aron, što je u to doba bilo uobičajeno u borbi za vlast. Vlad III i Stefan su jedva uspeli da pobegnu i spasu svoje živote. Posle smrti sultana Murata II, februara 1451. je novi sultan postao njegov siin Mehmed II, što je pozdravila većina evropskih vladara. Na osnovu svojih iskustava iz godina provedenih u turskom ropstvu, mladi Vlad Draculea je savetovao evropske vođe da budu oprezni, jer je dobro znao šta hrišćanski svet može doživeti od sultana. Nesporna je činjenica da je Vlad duboko u sebi osećao neopisivu mržnju prema sultanu, ali to kako su se njegova upozorenja ispostavila tačnim, dokazuje da sultan Mehmed, kasnije Mehmed osvajač ostaje zapamćen kao osvajač Konsantinopolja.
Sultan Mehmed je osvojio Konstaninopolj 1453. godine, od kada je Istočno Rimsko Carstvo prestalo da postoji. Posle osvajanja Konstantinopoja je Vladislav Danesti uspeo da se približi sultanu i uspostavi dobre odnose sa turskim dvorom. Otprilike u to vreme se dogodilo pomirenje između Vlada III i Janoša Hunjadija. Vlad je u Budimpešti prisustvovao krunisanju Ladislava V za kralja Mađarske, gde je predstavljen za zaštitnika Transilvanije, sa sedištem u Sibinju (Florescu, 1989). Vlad III je konačno 1456. dobio svoju šansu kada Janoš Hunjadi kreće u rat u Srbiju kao odgovor na napad sultana Mehmeda II na Beograd, koji je tada bio pod vlašću Mađara. Janoš Hunjadi je došao da pomogne opkoljenoj vojsci Beograda, uz podršku vatikanskog kaluđera Jovana Kapistrana. Predvodio je oko 70000 vojnika, porazio Turke i primorao ih na povlačenje. Ali iste godine umire od kuge, negde oko Dunava. Vlad korsti prednost ove situacije i juna, pod svetlosti Halejeve komete na nebu, predvodi svoju vojsku kroz Karpate i napada Vlašku. Krajem jula iste godine je Vladislav Danesti stradao u jednoj bitci, posle čega Vlad III Draculea konačno zauzima vlaški presto, sa sedištem u Trgovištu. Po jednoj legendi, Danesti je stradao u borbi upravo lično sa Vladom, ali ovo nikada nije potvrđeno. Istoriografski posmatrano, od tog trenutka u buduće traje kontroverzni period života Vlada III. Stupivši na presto Vlaške, Vlad III odmah počinje da uređuje spoljnu i unutrašnju politiku. Najpre se suočio sa istim problemima koji su mučili prethodnog vladare Vlaške – da održi skladne odnose između Ugarske i Osmanske carevine, a da istovremeno očuva nezavisnost svoje države. Vlad Draculea odmah početkom svoje vlasti u Vlaškoj uspostavlja, po današnjim merilima, užasne načine kažnjavanja stranih neprijatelja, prestupnika i teških zločinaca. Ukoliko je njegova namera bila da zaplaši i uplaši svoje neprijatelje, ti njegovi metodi su se pokazali veoma uspešnim. Njegov omiljen metod kažnjavana, koji je verovatano podstaknut primerom Turaka i kasnije postao sinonim Vladove brutalnosti – bilo je nabijanje na kolac.
U vezi njegovog načina pogubljenja, Vlad Cepeš će posle smrti biti najpoznatiji kao Vlad Drakula Cepeš – nabijač na kolac, po rumunskoj “teapa” koja znači “nabijati na kolac”. Međutim, njegova okrutnost se mora posmatrati u svetlu istorijskih okolnosti, ciljeva i politike koju je vodio, a kao najbitnije prema vremenu u kome je Vlad živeo i vladao. Vladari njegovog doba su, od francuskog Kralja Luja XI, otomanskog sultana Mehmeda II, preko Henrija V od Engleske i Karla od Burgundije, svi poznati po primeni teškog i okrutnog kažnjavanja u cilju zastrašivanja svojih neprijatelja (Stoicesku, 1978). Čak i čuveni Zakonik Cara Dušana obuhvata okrutno kažnjavanje koje je danas nepojmljivo, a koje je primenjivano i za najmanji prekršaj. Međutim, nasuprot kažnjavaju po Zakoniku Cara Dušana, po kome je plemstvo blaže osuđivano nego obični građani, u državi Vlada III su svi prekršioci imali isti tretman, nezavisno od svog društvenog statusa. Iako su metode kažnjavanja Vlada Cepeša III bile užasne, istovetne prema neprijateljima i onima koji su kršili zakon, izgleda da su kod običnih građana nailazile na odobravanje, po čemu je nastao mit o Vladu Drakuleu kao nacionalnom heroju. U to vreme se govorilo da je Vlaška imala stanje “grobnog mira“. Unutrašnje političke prilike nisu bile ni malo jednostavne. Glavni problem sa kojim se Vlad najpre suočio su bili boljari koji su podržavali protivničku dinastiju Danesti. Pretpostavka je da zavera protiv njega, podstaknuta od Mađara koji su podržavali dinastiju Danesti, izazvala sukob između Vlaške i Mađarske u kojem je Transilvanija takođe učestvovala. Borbe su trajale nekoliko godina, sa kratkim mirnim periodima. Od 1460-1461. je Vlad uspeo da ostvari nezavisnost od Mađarske, obnovi teritorije koje je zauzela Transilvanija i otkloni rivale koji su želeli da zauzmu vlast u Vlaškoj. Tada je prekinuo sve odnose sa Otomanskim carstvom, prestao da plaća danak i započeo pripreme za rat (Treptow, 2000). Rat protiv Turaka je počeo u zimu 1461. godine, kada je Vlad odlučio da napadne obližnja turska utvrđenja i uđe dublje u područje pod upravom Otomanskog carstva. Najpoznatiji incident koji određuje Drakulin ugled krstaša i ratnika je osvajanje osmanskih teritorija 1461. godine kada je on sa svojom vojskom ubio oko 20 hiljada Turaka i zapalio sve turske trđave koje nije mogao osvojiti. Kao odgovor na ove Vladove pohode je sultan odlučio da napadne Vlašku i postavi Vladovog brata Radula na presto. Pred mnogobrojnijim neprijateljem je Draculea bio primoran na povlačenje, ali je pre toga pokušao da ubije sultana u odvažnom noćnom napadu. Povlačenje je izazvalo užas među osmanskim snagama jer je Vlad iza sebe ostavio polje puno turskih vojnika nabijenih na kolac. Međutim, konačno je bio primoran na povlačenje, a njegov brat Radu je zauzeo presto Vlaške. Posle povlačenja pod nerazjašnjenim okolnostima, Vlada zarobljava mađarski kralj Matjaš Korvin. O vremenu provedenom u zatočeništvu se malo zna, osim činjenice da je smatran za političkog zatvorenika. 1476. godine, pod novom pretnjom od turskog pohoda, kralj Matjaš Korvin oslobađa Vlada Drakulu, ubeđuje ga da spreči nadiranje Osmanskog carstva i ponovo ga postavlja na presto u Vlaškoj, ali pod uslovom da se odrekne pravoslavnog krsta i prihvati katolički (Stoicesku, 1978). Vlad prihvata uslove Matjaša Korvina i posle zadavanja teškog poraza moldavcima koji su podržavali brata Radula, treći put stupa na presto Vlaške. Nažalost, ubrzo je ubijen u borbama sa Turcima. Researches Reviews of the Department of Geography, Tourism and Hotel Management – Zoran Perić, Branko Ristanović, “Milutin Kovačević“
Ubrzo posle nabijanja na kolac osmanskih zarobljenika, avgusta 1462. godine je Vlad Cepeš bio primoran da ode u izgnanstvo u Mađarasku, zbog nemogućnosti da porazi svog mnogo moćnijeg suparnika, turskog sultana Mehmeta II. Vlad je bio zatočen nekoliko godina tokom izgnanstva, iako se istovremeno oženio i dobio dvoje dece. Mlađi Vladov brat Radu – Radoslav, koji je bio osmanski saveznik tokom vojnih sukoba, preuzeo je vladavinu u Vlaškoj po bratovljevom zatočenju. Ali, kada je Radu umro 1475. godine, lokalni boljari, kao i vladari nekoliko susednih kneževina su bili za povratak grofa Vlada na vlast. 1476. godine, uz pomoć moldavskog vojvode Stefana III Velikog (1457-1504), Vlad je učinio poslednji napor da povrati svoju vlast u Vlaškoj. On je to uspešno izvršio, ali je njegov trijumf kratko trajao. Kasnije te godine, dok je išao u novi vojni pohod protiv Osmanlija, Vlad i mala grupa vojnika su upali u zasedu i ubijeni. Postoji mnogo nepoznanica oko mesta gde se nalazi grob Vlada III. Po predanjima iz tog vremena, smatra se da je sahranjen u manastiru Snagov u severnom delu današnjeg Bukurešta. Ali nedavno su istoričari istraživali mogućnost da je Vlad zapravo sahranjen u manastiru Comana, između Bukurešta i Dunava, u blizini pretpostavljenog mesta na kome je Vlad ubijen, po profesoru Curti. Jedna stvar je, međutim, sigurna: nasuprot Stokerovog izmišljenog grofa Drakule, Vlad III je sasvim sigurno umro. Jedino zastrašujuće priče o godinama njegove vladavine Vlaškom ostaju da plaše savremeni svet.
U rumunskoj istoriografiji se Vlad obično naziva “Tepes” (izgovara se cepeš). Ovaj naziv potiče od turskog nadimka “kaziklu bey”(“nabijač“) koga su koristili osmanski zapisivači krajem 15. i početkom 16. veka zbog naklonosti Vlada prema nabijanju na kolac kao načinu pogubljenja. Epitet koji je ulivao strah u kosti njegovih neprijatelja je prihvaćen u njegovoj zemlji. Ne postoji dokaz koji potvrđuje da ga je Vlad ikada koristio. Naprotiv, naziv Drakula ili jezičke varijante ove reči je lično koristio grof Vlad nekoliko puta u pismima i dokumentima koji se nalaze u rumunskim muzejima.
Znamo veoma malo o ranom Vladovom detinjstvu u Sigišoari. Njegova majka je očigledno bila Snežana iz moldavske ? kneževske porodice. On je bio drugi od tri sina, sa braćom Mirčom i Raduom. Porodica je ostala u Sigišoari do 1436. godine, kada je otac, Vlad Drakul Zmajević II premešten u Trgovište, gde postaje gospodar Vlaške. Ovde je mladi Vlad III stekao obrazovanje na dvoru, sa veštinama primerenim viteštvu. Ali političke odluke njegovog oca su imale značajne posledice po njega i mlađeg brata Radula – Radoslava. Posle smrti kralja Žigmunda, grof Vlad Drakul menja svoje pro-osmanske akcije u neutralnost, jer je odbranu interesa Vlaške smatrao neophodnom. Kako bi osigurao pouzdanu lojalnost Vlada Drakule, sultan je zahtevao da njegova dva sina, Vlad i Radu, budu poslati u Tursku kao zalog za aktivnu podršku turskim interesima. Dvojica momaka su najverovatanije čak 6 godina bili u ovoj opasnoj situaciji. Mladi Vlad je mogao imati oko 11 godina kada je otposlat u Tursku, a Radu oko 7 godina. Čini se da su oni bili delimično u tvrđavi Egregoz u zapadnoj Anadoliji, a kasnije prebačeni na dvor sultana Murata u Adrianopolj – današnje Jedrene. Mlađi brat Radu je bio momčić koji je privukao pažnju budućeg sultana i prošao bolje nego Vlad, što je faktor koji pomaže u objašnjenju teške mržnje i sukoba koji se kasnije rasplamsao među braćom. Dečaci očigledno nisu imali ozbiljne fizičke tegobe tokom godina provedenih u zatočeništvu, iako je teško blisko odrediti psihološki uticaj na Vlada. Posle njihovog oslobađanja 1448. godine, Radu je odlučio da ostane u Turskoj, a Vlad se vratio u Vlašku, gde saznaje da je njegov otac ubijen, a njegov stariji brat živ zakopan, što su učinili plemići iz Trgovišta koji su podržavali suprostavljenu vladarsku dinastiju.
Vlad je bio vojvoda-gospodar Vlaške u tri navrata, u trajanju od ukupno sedam godina. Ne zna se mnogo o njegovom prvom kratkom periodu vladavine, 1448. godine, od kada se Vlad narednih osam godina pripremao da obnovi vlast. Konačno je 1456. godine uspeo i vladao narednih šest godina, što je period njegove vlasti po kojoj je najpoznatiji. Posle značajnih bitaka sa Turcima, 1462. godine je prešao preko planina Transilvanije i bio u zatočeništvu mađarskog kralja Matjaša Korvina, do sredine 1470-tih godina. Njegov treći povratak na vlast 1476. godine je kratko trajao, jer je ubijen u borbi tokom naredne zime. Iako je Vlad III bio na vlasti tokom manje od sedam godina, njegov uged u Evropi je široko rasprostranjen i poznat. Vlad Cepeš i despot Vuk Grgurević Branković su sa ugarskim predvodnicima sproveli zajednički napad na Bosnu 1476. godine, kada je usledio i pad Srebrenice. Srpski despot Vuk Grgurević je sa Vladom Cepešom isao u borbe protiv Turaka u Moldaviji.
Postoji nekoliko osnovnih izvora kojim je Vlad predstavljen na razne načine, od Vlada kao okrutnog vladara, čak psihopate i tiranina, do Vlada heroja koji je stavljao interese svoje zemlje ispred svega. Stoga je nemoguće sa potpunom sigurnošću rekonstruisati njegove političke i vojne aktivnosti. Najuticajniji u uspostavljanju njegove ozloglašenosti u Evropi su nemački izvori, koji potiču već iz 1463. godine, dok je Vlad još bio živ. Najpoznatiji su bili nekoliko pamfleta koji su se pojavili krajem 15. veka i koji su široko zastupljeni zahvaljujući nedavnom izumu štamparije. Zapravo, neki od najstarijih svetovnih napisa prispeli iz štamparija su bile zastrašujuće priče o Vladu Drakuli. Napisane na nemačkom i zabranjene u glavnim centrima poput Nirnberga, Bambera i Strasbura, ovi napisi su imali tako neukusne i jezive nazive, poput naziva “Zastrašivanje” i “Zaista jedinstvena priča o užasnom krvopiji tiraninu koga zovu princ Drakula”. Istraživači su otkrili bar trinaest ovakvih pamfleta pisanih između 1488. i 1521. godine. Štampari priča o Drakuli su takođe obuhvatali drvorezbareni portret princa i, ponekad, ilustracije njegovih zločina.
Drugi istorijski dokumenti obuhvataju ruske izvore, posebno one koji predstavljaju ne samo okrutnu stranu Vladovog ponašanja, već i njegov osećaj za pravdu i njegovu odlučnost da obnovi red i zakon. Turski hroničari, gle čuda, ističu strahote koje je Drakula primenjivao prema svojim neprijatelljima, posebno u ratovima 1461-62. godine. Nasuprot tome su rumunske epske pesme koje su još očuvane u selima u blizini ostataka tvrđave Vlada Cepeš Drakule na reci Arđeš. Ovde nalazimo potpuno drugačiju predstavu Vlada Cepeša – kao princa koji je stalno branio svoju zemlju od Turaka, u vreme kada su gotovo sve kneževine u regionu potpale pod osmansku vlast, te kao vođu koji je uspeo da očuva zakon i red u vremenima pravog bezakonja i haosa.
Svi ovi izvori su pristrasni. Po nemačkim izveštajima, nemački Sasi u Transilvaniji su bili žrtve Vladovog napada na nezavisnu državu, kada je prema njima primenjivao oštre ekonomske mere. Teško bilo ko može očekivati od njih objektivnost u izveštajima, u potcenjivanju vojnih uspeha Vlada Cepeša i isticanju njihovih sopstvenih demonstracija hrabrosti i lukavstva. Ruski narativi su bili mnogo značajnije nepristrasni. Tako rumunski narativi, naprotiv, predstavljaju veoma drugačijeg Vlada – kao nacionalnog heroja koji je nastojao da sačuva svoj narod, ne samo od nadirućih Osmanlija, već i od podmuklih boljara.
Najznačajnija obaveza grofa Vlada Cepeša kada je 1456. godine stupio na vlast je bilo jačanje vladarskog položaja u Vlaškoj. Bio je odlučan da slomi političku moć boljara – vlastele, koja je podržavala marionete i često slabe vođe koji su štitili njihove interese. Takva politika, shvatio je Vlad Cepeš, bila je protivna razvoju snažne države naroda. Unutrašnji problem sa kojim se Vlad suočio je bila stalna pretnja od suparničkih pretendenata na presto, koji su svi bili potomci Mirče Starijeg. Podrška njegovoj odluci da ojača svoju moć su bili njegovi čvrsti principi poštovanja reda i zakona. On se nije ustručavao da kazni nabijanjem na kolac bilo koga ko izvrši zločin, mali ili veliki. Na privrednom planu je bio odlučan da slomi prevlast nad trgovinom koji su imal Saski trgovci u južnoj Transilvaniji, posebno u Brašovu. Ovi trgovci nisu samo bili protivni plaćanju carinskih obaveza, već su takođe podržavali suprotničku stranu pretendenata na vlast.
Vlad III Cepeš je započeo svoju šestogodišnju vladavinu 1456. godine, samo 3 godine posle pada Konstantinopolja – Carigrada u turske ruke. Sukob sa Turcima je bio neizbežan jer se mala kneževina Vlaška nalazila između Bugarske pod turskom vlašću i ostatka centralne i istočne Evrope. Vlad Cepeš je uskomešao sultanov bez suprostavljajući se dotadašnjem plaćanju godišnjeg danka – poreza – slanju mladih Vlaha u tursku vojsku. Posle određenog perioda napada i pljačkanja duž dunavske granice, izbio je sveobuhvatni rat u zimu 1461-62. Njegovi podvizi su privukli pažnju nekolicine evropskih vladara, uključujući i papu lično. Turci su započeli puni kontra napad. Značajno brojčano nadmašen, Vlad je iskoristio sva moguća sredstva da ostvari prednost – povlačenjem neprijatelja duboko u svoju teritoriju strateškom akcijom paljenja sela i trovanjem bunara na celoj ruti, upotrebio je gerilsku taktiku ratovanja korišćenjem lokalnog terena za svoju prednost, čak je uveo i oblik ratovanja mikrobima namernim slanjem žrtava infektivnih bolesti u turske posade. 17. Juna 1462. godine je sproveo prodor poznat u rumunskoj istoriji kao “noćni napad.” Ali je sultanova vojska nastavila dalje i stigla do predrađa Vladovog glavnog grada. Tu je Vlad upotrebo svoje najznačajnije oružje – psihološko ratovanje. Sledi izveštaj grčkog istoričara Halkokondila o tome kako su dočekani osvajači:
“On [sultan] je marširao napred oko 5 km kada je video svoje ljude nabijene na kolac. Sultanova vojska je prešla polje sa kolcima, koje je bilo dužine oko 3 km i širine oko 1 km. I ovde su bili visoki kolci na kojima su se mogla videti tela ljudi, žena i dece nabijena na kolac, njih oko dvadeset hiljada, kako su rekli. Kakav spektakularni užas za Turke i sultana lično! Sultan je u čudu stalno govorio da ne može osvojiti zemlju onog ko može da učini takve strašne i neprirodne stvari i upotrebi svoju moć i sredstva za to. On je takođe govorio da čovek koji je uradio takve stvari više zaslužuje. I kada su Turci videli toliko ljudi nabijenih na kolac, izbezumili su se. Tamo su na klinovima visila odojčad pored svojih majki, a ptice su pravile gnezda među njihovim grudima.”
Sultan se povukao. Ali rat još nije bio završen. Sultan Mehmed je pružio podršku Vladovom bratu Radulu, koji je uz pomoć prefriganih boljara i turskih vojnika, uspeo da natera Vlada do njegove planinske tvrđave Poenari. Prema predanju koje je očuvano do danas u selu Aref u blizini tvrđave, Vlad je uspeo da pobegne u Transilvaniju uz pomoć lokalnih žitelja. Ali ga je uskoro u blizini Brašova uhapsio Matjaš Korvin, koji je dao podršku bratu Radulu, Vladovom nasledniku na vlasti. Korvin je kao svedočanstvo upotrebo pisma koja je navodno pisao Vlad koja potvrđuju da je on izdajnik hrišćanske stvari i da priprema zaveru kojom će podržati Turke. Rumunski istoričari su saglasni da su ova pisma krivotvorena i deo veće kampanje u cilju diskreditacije grofa Vlada i opravdanja aktivnosti Marjaša Korvina.
Vlad je danas napoznatiji na zapadu po brojnim okrutnim delima koja mu se pripisuju. Čak i njegovi najusrdniji branioci će potvrditi da je koristio drastične mere radi ostvarivanja svojih političkih, ekonomskih i vojnih ciljeva. Većina će se dogoditi u periodu 1456-1462.
Jedna od njegovih najranijih akcija je sprovedena protiv plemstva u Trgovišu po kojoj je on odgovoran za smrt svog oca i brata. Po drevnom rumunskom zapisu, u proleće 1457. godine je Vlad pozvao plemiće sa porodicama na poslavu Uskrsa. Kada su gosti završili svoj obrok, Vladovi vojnici su ih opkolili i naterali u marš 50 milja duž reke Arđeš i tvrđave Poenari, gde su ih naterali da izgrade planinsko utvđenje. Njegovi zatvorenici su nekoliko meseci radili pod vrlo teškim uslovima, a oni koji su preživeli ovo strašno mučenje su nabijeni na kolac.
Nabijanje na kolac je bio izuzetno sadistički način pogubljenja žrtava, jer bi one satima proživljavale neizdržive bolove i patnje, što je trajalo čak i danima, do smrti. Izgleda da je Vlad bio odlučan da nabijanje na kolac sprovodi tako da žrtve što duže pate. Dok je sprovodio ovo kažnjavanje, Vlad je očigledno primenjivao druge jednako mučiteljske i jezive načine obračuna sa neprijateljima. U jednom od nemačkih pamfleta, Nirnberg 1488. je zapisano sledeće:
“On je neke svoje ljude zakopao gole do pupka i onda ih ustrelio. Neke je pekao i derao im kožu. “Zarobio je mladog Dana – iz protivničke dinastije Danesti, iskopao mu grob i priredio pogreb po hrišćanskim običajima, prethodno mu odsekavši glavu pored grobne rake.”Imao je veliki sud od debala sa pričvršćenim otvorima kroz koje je provlačio ljudskse glave i tako ih zarobljavao. I taj sud je punio vodom i stavljao ga na veliku vatru, pa su ljudi vrištali dok nisu izdahnuli.
“Izmislio je stravičan i neopisiv način mučenja, tako što je na kolac nabijao zajedno majke sa decom koju su dojile, te su se deca, na majčinim grudima, koprcala do smrti. Slično je majkama odsecao dojke i na ta mesta zabijao dečije glave, tako da su zajedno stradali. “On je na kolac nabijao ljude svih vrsta: hrišćane, Jevreje, nevernike, tako da su se dugo trzali i jecali, kao žabe.”U njegovu zemlju je došlo oko 300 Cigana. Onda je odabrao troje među njima I ispekao ih, a ostali su morali da ih pojedu.”
Iako je nemoguće utvrdili verodostojnost svega navedenog, nema sumnje da je Vlad primenjivao svoja kažnjavanja sa nesvakidašnjom okrutnošću. Nekoliko ovih priča o njegovim zločinima se pojavljuju u tri ili više posebnih izvora, što daje veliki stepen verodostojnosti. Jedna od ovih priča se odnosi na njegov obračun sa bolesnim i siromašnima:
“Dracula je nastojao da svi njegovi ljudi rade i doprinose zajedničkom boljitku. Jednom je primetio da je u njegovoj zemlji mnogo siromašnih, skitnica, prosjaka i bogalja. Stoga je pozvao sve siromašne i bolesne ljude Vlaške da dođu u Trgovište na veliku gozbu, tvrdeći da niko u njegovoj zemlji ne sme biti gladan. Kada su siromasi i bogalji stigli u grad, primljeni su u velikoj Sali u kojoj ih je čekala velika i bogata gozba. Kneževi gosti su jeli i pili do kasno u noć, kada se Vlad Drakula lično pojavio pred njima, rekavši ‘Šta još želite? Da li želite da budete bezbrižni, da ni u čemu na ovom svetu ne oskudevate?’ Kada su mu pozitivno odgovorili, Drakula je naredio da salu zapale. Niko nije izbegao požar. Drakula je boljarima objasnio svoj čin time da je to uradio zato da oni ne budu teret drugima, tako da neće biti siromašnih u mojoj državi.”
Niko nije bio pošteđen njegove orkutnosti. Druga veoma rasprostranjena priča obuhvata dolazak dva strana ambasadora na njegov dvor: “Neki italijanski predstavnici su pristigli i poklonili mu se, skinuvši svoje šešire, ostavivši svoje berete na glavama. Upitao ih je zašto nisu skinuli i svoje kape, a oni su odgovorii da je to njihov običaj i da svoje kape ne skidaju čak ni pred carem. Dracula je rekao ‘Hoću da vam taj običaj pojačam.’Odmah je zakucao kape za njihove glave tako da im one ne spadnu i da njihov običaj ostane. Tako ih je podržao.”
Po drugim verzijama, ambasadori su bili Turci a kape su bili turbani. Ali je suština priče ista. Nabijanje na kolac se potvrdilo kao moćno sredstvo zastrašivanja svih koji bi pokušali zločin.
Razmotrite sledeću priču koja je deo ruskih i rumunskih pripovedanja: “Dracula je toliko mrzeo zlo u svojoj državi da ako neko ukrade, laže ili uradi neku nepravdu – nije mogao ostati u životu. Bilo da je bio plemić ili sveštenik, monah ili običan čovek, ako je bio nepošten, čak i ako je posedovao veliko bogatstvo – nije mogao izbeći smrt. Zastrašivao je pričama seljake određenog mesta u blizini izvora reke, gde je bila česma i gde su dolazili mnogi putnici iz raznih zemalja, koji su pili vodu sa tog izvora, jer je voda bila hladna i slatka. Drakula je namerno postavio česmu na napušteno mesto i na nju stavio čašu prekrasno okovanu zlatom, da svako ko pije iz nje mora da je vrati. I dok god je čaša bila tu, niko nije smeo da je ukrade.”
Njegovi verovatno najužasniji zločini su počinjeni prema Germanima – Saksoncima – Sasima u Transilvaniji, počev od napada na gradove u kojima su živeli oni koji su podržavali suprostavljenu dinastiju:
“1460. Godine, ujutro na dan Svetog Bartolomeja, Drakula je došao kroz šumu sa svojim slugama i sve muške i ženske vlaške pripadnike odredio, nabacao na gomilu, posedao i raskomadao ih “kao kupus” mačevima, sabljama i noževima, a njihovog kapelana i druge koje nije ubio je nabio na kolac. A onda je celo selo zapalio, zajedno sa njihovim stvarima, a kaže se da je tu živelo više od 30000 ljudi.”
Incident koji je izazvao najveću štetu njegovom ugledu se dogodio u Brašovu. Kada su lokalni trgovci odbilli da plaćaju porez, uprkos ponovljenim upozorenjima, 1459. godine je Vlad Drakula napao Brašov, zapalio predgrađe i na brdu Timpa nabio na kolac mnogo uhapšenih. Ovaj događaj je ovekovečen u posebno jezivom duborezu koji se pojavio na naslovnoj strani pamfleta štampanog u Nirnbergu 1499 godine. On predstavlja Vlada koji ruča dok žrtve nabijene na kolac izdišu oko njega. Dok on jede, njegove pristalice otkidaju udove žrtava pored njegovog stola. Priča ovako sledi – “ovde počinje veoma okrutan i zastrašujući opis o divljem krvoločnom čoveku, grofu Drakuli, o tome kako je nabijao ljude na kolac, pekao ih, kuvao njihove glave u loncu, drao kožu i sekao ih na komade, kao kupus. On je takođe pekao decu ispred majki, koje su morale da ih pojedu. I mnoge druge strašne stvari su zapisane ovde u zemlji kojom je vladao.” Sličan duborez se pojavio naredne godine u Strazburu, sa prikazom “Ovde postoji zastrašujuća i šokantna istorija o divljem priincu Drakuli.” Bilo da su izvori tačni ili ne, zla reputacija grofa Vlada je bila izvesna.
Uprkos ovakvih izveštajima o zločinima, Vlad Tepes je značajna ličnost rumunske istorije. S jedne strane je on bio jedan od brojnih vojvoda koje su doprinele nastanku snažne, nezavisne vlaške države. On se suprostavljao moćnim plemićima i osiguravao zakon i red u to vreme bezakonja. Ali je najviše zapamćen po suprostavljanju Otomanskom carstvu, u vreme kada su druge kneževine oko njega padala pod tursku upravu. On se smatra kao neko ko je David pred Golijatom. U smislu brutalnosti njegovih kažnjavanja, njegove pristalice ističu da njegovi postupci nisu bili ništa okrutniji od dela mnogih drugih pozno-srednjovekovnih ili rano-renesansnih vladara Evrope, kao što su bili Luj XI od Francuske, Ferdinand od Napulja, Cesare Bordžija od Italije ili Ivan Grozni od Rusije.
Danas se još uvek sećamo Vlada Tepeša. U selu Aref, blizu tvrđave Poenari, lokalno stanovništvo ga predstavlja kao heroja i prijatelja: “Moj deda mi je pričao da su Rumuni, tokom vladavine Vlada Tepeša, plaćali danak u zamenu za mir. Ovaj porez je značio sto ili dve stotine mladića godišnje koji su morali da služe kao najamnici u turskoj vojsci. Neki od ovih mladića su bili iz sela Aref. Vlad Tepeš je odlučio da ovo prekine. Moćni sultan je saznavši da je Vlad odbio da plati danak, poslao vojsku da ga zarobe i živog dovedu u Tursku. Kada je turska vojska prešla Dunav, Vlad se povukao kroz selo ka svojoj tvrđavi. Kada je stigao u tvrđavu Poenari, poslao je u selo poziv starijima, zatraživši njihov savet. Vlad im je rekao – ‘Turci su opkolili ovu tvrđavu i ja želim da me u zoru odvedete do granice sa Transilavanijom.’ Jedan starac kovač je rekao: ‘Imam plan. Hajde da okrenemo konjska kopita u pravcu tako da kada Turci dođu u tvrđavu, pomisle da smo otišli.’ Tako su i uradili i pobegli kroz tajni prolaz, pa dalje preko Karpata stigli u Transilavaniju. Kada su stigli do granice, Vlad je upitao kako im se može odužiti za njihovu podršku. Starci sela Aref su odgovorili – Vaša Visosti, ne treba nam ni zlato, ni srebro, jer se to blago može potrošiti. Daj nam zemlju jer je ona plodna i održaće nas u životu zauvek.’ Tako da je zatražio zećiju kožu i na njoj napisao ‘Dajem vama, starcima sela Aref, četrnaest planina i devet stada ovaca, koje ćete imati zauvek.’ I mi još uvek imamo par planina iz tog vremena. A mi deca, slušajući svoje starije, smo se radovali kako je Vlad prevario Turke.” Lokalni seljaci čuvaju ove price do danas.
Manje od dva meseca njegove konačne vladaviine, verovatano krajem decembra 1476. Godine, Vlad je stradao u borbi, severno od Bukurešta. Okolnosti nisu poznate. Ruski izvor tvrdi da je njega za Turčina zamenio njegov čovek i greškom ga ubio. Veća verovatnoća je da ga je napao plaćeni ubica iz protivničkog klana Basaraba Laiote, koji ga je nasledio kao vojvoda. Jedna priča kaže da mu je odrubljena glava i poslata sultanu u Konstantinopolj, gde je izložena kao trofej. Legenda kaže da su njegovo telo pronašli monasi manastira Snagov i zakopali ga u blizini oltara, u zahvalnost za pomoć obnove manastira nekoliko godina ranije. Međutim, iskopavanja tog mesta početkom 1930-tih godina nisu uspešno otkrila grobno mesto. Gde su njegovi zemni ostaci? Neki govore da je zakopan na drugom mestu u manastiru, gde su pronađeni neki ostaci, ali su od tada nestali. Drugi tvrde da je zakopan blizu oltara, ali na većoj dubini nego što je kopano. Drugi takođe govore da je možda pokopan u drugom manastiru. Nikada nećemo saznati.
Za direktne članove porodice Vlada Tepeša, ne znamo praktično ništa sigurno u vezi njegove prve žene – po pretpostavci da je bio oženjen, osim da je bila plemkinja iz Transilvanije. Njeno ime je nepoznato. Ona je, međutim, ostala u sačuvanom narativu u selu Aref:
“Kaže se da je Vlad Nabijač Cepeš imao ljubaznu ženu, zlatnog srca. Kada god je Vlad uzimao svoj mač i kretao u borbu, njeno srce je patilo. Jedne noći se dogodila čudna stvar. Strela je ušla kroz jedan od prozora tvrđave i ugasila sveću u njenoj sobi. Upalivši ponovo sveću, otkrila je pismo zabodenu za strelu u kome je pisalo da su Turci opkolili tvrđavu. Približivši se prozoru, videla je mnogo upaljenih vatri u dolini. Pomislivši da je sve izgubljeno, i ne čekajući odluku svog muža, uspela se uz zid tvrđave i bacila u reku Arđeš.” Ovo ne može biti potvrđeno isorijskim dokumentima.
Znamo da je Vlad kasnije oženio Ilonu Silađi, rođaku Matjaša Korvina, kralja Mađarske, koji je zatočio Vlada Cepeša posle njegovog odlaska iz Vlaške 1462. godine. Čini se da je Korvin postigao dogovor sa Vladom da ga vrati na presto. Kako bi pojačao ovu vezu, Vladu je ponuđena žena kraljevske krvi. Posle njegove smrti, ostala je Vladova žena sa trojicom sinova. Najstariji sin Mihnea je bio potomak njegove veze sa plemkinjom iz Transilvanije, a imao je dvojicu sinova sa svojom mađarskom ženom – sina Vlada i drugog sina čije ime je nepoznato. Samo je Mihnea uspeo da stigne do vlaškog prestola. Tokom njegove kratke vladavine, od 1508. do 1509. godine, davao je znakove da može biti okrutan kao i njegov neslavan otac, pod nadimkom Mihnea Loši, potvrđuje da je otkidao noseve i usne svojih političkih neprijatelja. Ubijen je 1510. godine ispred crkve u Sibinju.
Prema geneološkom istraživanju koje su sproveli istoričari Radu Florescu i Raymond McNally (objavljenom 1989. u njihovoj knjizi Drakula – grof sa mnogo lica), rumunska muška linija je izumrla 1632. godine. Što se tiče mađarske linije, poslednji muški potomak je umro krajem 16. Veka, a ženska linija se može pratiti još narednih sto godina. Za indirektne naslednike, potvrđeno je da professor Constantin Balaceanu-Stolnici iz Bukurešta potomak polubrata Vlada Drakule, Vlada monaha. Prema istraživanjima Instituta za Geneologiju Rumunske Akademije, druge pretpostavke nisu potvrđene.
Šta god da je Vlad bio, nigde ne stoji da je on bio, ili se veruje da je bio, vampir. Dok neki raniji negativni izveštaji povezuju Vlada sa đavolom – igrajući se prenesenim značenjem reči dracul, to nije bila asocijacija na vampire. Reč vampire nikada nije korišćeno u vezi Vlada dok se nije pojavo roman Brama Štokera, kada je postalo popularno pogrešno smatrati da je grof Vlad bio nadahnuće za lik njegovog vampira. Izvor: Dr Elisabeth Miller i drugi autori
