Narodne nošnje Bosne i Hercegovine
Do kraja 19. veka je tradicionalna nošnja seoskog stanovništva Bosne i Hercegovine bila najvećim delom domaće proizvodnje. Tradicionalnu seosku nošnju Bosne i Hercegovine su izrađivale žene na selu, a neke delove su radile seoske i gradske zanatlije. Materijali za tradicionalnu nošnju Bosne i Hercegovine su izrađivani od vune, lana, konoplje i kože. Od lana i konoplje tkalo se platno za osnovne delove nošnje : košulju, gaće, kao i ženske marame za pokrivanje glave. Čisti lan se koristio za praznične delove tradicionalne nošnje, dok se za svakodnevne delove, mešao sa konopljom. Pamuk, koji je bio u velikoj upotrebi u gradskoj nošnji, Bosne i Hercegovine se počeo upotrebljavati na selu krajem 19. veka, i to najpre u centralnoj i istočnoj Bosni, Posavini i Hercegovini. Vuna je imala najveću primenu u izradi tradicionalne narodne nošnje Bosne i Hercegovine. Od nje se izrađivalo sukno, nevaljano i valjano, za sve gornje haljetke, kako letnje, tako i zimske. Osim toga vuna se koristila i za čarape, pregače, tkanice i torbe. Boje su bile bela, crna i tamnoplava, i takvo valjano sukno se upotrebljavalo kod svih etničkih grupa. Krajem proleća su muškarci u Bosni i Hercegovini šišali ovce, a žene su bile zadužene za pripremu i preradu vune.
Koža se upotrebljavala najčešće u sirovom stanju, neprerađena, samo osušena. Od nje je izrađivana obuća, tj. opanci koji su se nazivali putravci, oputnjaci, fašnjaci. Oputa kojom su se pleli ovi opanci bila je od tanje ovčije ili kozje kože. Pored ovakvih oputara pravili su se i posebni opanci od “učinjane” kože, a nosili su ih imućniji mladi ljudi krajem 19. veka, sve dok se cipele nisu pojavile u narodnoj nošnji. Ova pojava se vezuje zapravo za uticaj Austro-Ugarske. Od toga su koristi imali oni siromašniji, koji su počeli da nose opanke od “učinjane” kože, koji su bili jeftiniji od cipela.
SEOSKE NARODNE NOSNJE BOSNE I HERCEGOVINE
Seoske nošnje Bosne i Hercegovine se međusobno mnogo više razlikuju. Postoje bitne razlike u načinu odevanja između pojedinih širokih geografskih oblasti, tako da se izdvajaju tri geografske celine : zapadna Bosna sa Hercegovinom, srednja i istočna Bosna i Posavina. Tako se došlo do podele narodnih nošnji seoskog stanovništva na tri glavne grupe, ili tri tipa seoskih narodnih nošnji: dinarske nošnje /nošnje zapadne Bosne i Hercegovine/, srednjobosanske nošnje, uključujući i Istočnu Bosnu i treći tip – posavske nosnje. Mnogobrojne varijante nošnji različitih etničkih grupa ispoljavale su se u manjim detaljima pojedinih odevnih predmeta, u njihovoj boji ili načinu nošenja, ali su u osnovi zadržale osnovne karakteristike tipa kojem pripadaju.
DINARSKE NARODNE NOŠNJE
Dinarske nošnje se najviše prostiru planinskom teritorijom Bosne i Hercegovine i obuhvataju prostor zapadne Bosne, tj. predele u sklopu dinarskog planinskog masiva, zalazeći dublje na istok u Bosnu, sve do oblasti Imljana, Banjalučke Vrhovine, pa preko Travnika do Rame. Na sever granica ide severnim padinama Grmeča, preko Banjaluke do Prnjavora. Na jugu se granica gubi i produžava u samu Hercegovinu, zahvatajući pored nje, i deo Bosne oko Foče i Čajniča, sve do reke Lima.
U ovoj široko rasprostranjenoj planinskoj oblasti Bosne i Hercegovine, nailazimo na veći broj varijanti u nošnjama kod srpskih i hrvatskih etničkih grupa, dok su muslimanske bosnjačke nošnje veoma ujednačene. Od srpskih i hrvatskih nošnji mogu se nabrojati: imljanska, zmijanjska, Banjalučke Vrhovine, prnjavorska, debeljačka, janjska, sasinska, kupreška, livanjska, glamočka, grahovska, podgrmečka, bihaćka, ramska. U Hercegovini se odvajaju dve varijante “umska” i brdska. “Umska” nošnja zahvata uglavnom zapadni i srednji deo Hercegovine, uključujući tu i okolinu Mostara, Konjica, Stoca, Ljubinja i Ljubuškog, dok se brdska prostire u istočnim delovima, zahvatajući i pomenute delove Bosne oko Foče i Čajniča.
Glavne karakteristike dinarskih nošnji su: lanena duga košulja, izjedna krojena, sa umetnutim pravim klinovima ispod ruke, vezena na skutima pozadi, na rukavima i prsima. Vez je izveden uvek vunom u četiri boje kod srpskih, te mahom u dve boje kod hrvatskih nošnji. Motivi su geometrijski. Muslimanske košulje u dinarskoj oblasti nisu imale vez. Gaće su bile obavezni deo ženske nošnje samo kod hrvatske i bošnjačke grupe. Nasuprot njima, gaće su se u srpskim ženskim nošnjama upotrebljavale samo prilikom venčanja, smrti i zborova.
Od gornjih vunenih haljetaka najvažniji su: zubun, haljina i pregača. Zubun je od valjanog sukna, pokriva bedra, kod devojaka pretežno bele, a kod udatih žena crne ili tamnoplave boje. Hrvatski zubuni su imali mnogo manje veza nego srpski. Zimska duga haljina je od belog sukna za devojke i od crnog ili tamnoplavog za udate žene /mrčine ili modrine/. Ta haljina je duga do gležnjeva, otvorena spreda, sa umetnutim kosim “klinom” ispod ruke i dugim uskim rukavima. Kod bošnjaka dinarske oblasti ove haljine nisu uobičajene /izuzetak jedino grupa oko Čapljine i u Podveležju/.
Pregače su tkane od vune u boji i izrađivane su u dve tehnike: ćilimskoj ili “iveranjem” i “nizanjem” ili “prebiranjem”. Neke srpske i hrvatske nošnje su imale i dve pregače; prednju i zadnju. Na primer, takve pregače se nalaze u zmijanjskoj, prnjavorskoj, debeljačkoj i sasinskoj nosnji. Muslimansko stanovništvo nema u ženskoj nošnji uopšte pregaču kao odevni predmet, ni u dinarskoj oblasti, ni u drugim krajevima Bosne i Hercegovine.
„Zmijanjski vez“ – svetsko kulturno dobro
Zmijanjski vez se smatra za najstariji ručni vez na Balkanu. Područje Zmijanja se nalazi u severozapadnoj Bosni i Hercegoviini, koje čini središnji deo Bosanske Krajine. Poznato je da je Zmijanje u srednjem veku bilo u sastavu stare bosanske župe Zemljanik, koja se prvi put pominje u Prijezdinoj povelji iz 1287. godine, sa brojnim selima naseljenim Srbima pravoslavne vere. Zmijanjski vez je specifičan je po tehnici pokrstice i uvek tamnoplave boje. Zmijanjski vez je od 2014. godine je na listi UNESCO nematerijalnog kulturnog nasleđa. Srbi većinski naseljavaju od sredine 16. veka sav prostor između krajiških reka Vrbasa na istoku i Sane na zapadu, planine Kozare na severu i Mrkonjić Grada i Ključa na jugu. Na ovom prostoru je u srednjem veku postojala župa Zemljanik, u sastavu Donjih Krajeva – kasnije Krajine. Sa Zmijanja, područja severozapadne BiH, koje odlikuju neukrotiva lepota vetra i visoravni planine Manjače, zmijanjski vez od zaborava čuvaju vešte ruke krajiških vezilja i brojna kulturno-umetnička društva, sa jedinstveno zanimljivim i lepim narodnim nošnjama i igrama sa Zmijanja.
“Zmijanje “Na kraju ere” : Istočni deo Krajine – između reka Vrbasa i Sane, nalazi se područje gradova Jajca, Banja Luke, Ključa i Sanskog mosta – pod nazivom Zmijanje. Život, narodni običaji i nošnje stanovnika ovog dela Krajine su od uvek privlačili brojne istraživače naše prošlosti i folklora. Ovo je veoma zanimalo čuvenog narodnog pisca – pripovedača priča, Petra Kočića koji je koristio grad iz Zmijanja za svoje brojne pripovetke i možemo reći da je prvi svetu otkrio svu lepotu ovog prekrasnog područja, etnografski bogatog, svežeg i privlačnog. Posebna vrednost i lepota je bila i još uvek traje je u narodnim nošnjama Zmijanki koje su različite – devojčka nošnja, nošnja mladih i starijih žena Zmijanja. Nekada po crkvenim izrazima, danas na proslavama, svadbama i raznovrsnim narodnim skupovima tokom praznika se narod ovih regiona, ređe putnici namernici, oduševljavao živopisnošću i lepotom zmijanjskin narodnih nošnji. U ovim prilikama se može videti dvesta – trista prekrasno lepih žena i devojaka odevenih u nošnje za posebne i retke prilike koje su nekada nosile naziv odeća-odežda za posebna okupljanja. Nošnje imaju predivan izgled, posebno tokom letnjih ili jesenjih dana i govora ili drugih sadržaja proslava koje odražavaju.
Motivi i vez – devojački snovi : Kako je običaj tokom ovakvih proslava u Zmijanju, čovek ne zna šta prvo da gleda i čemu da se najviše divi. Da li je to raznovrsnost, složenost ili lepota veza na rukavima, grudima, maramama i pregačama, ili umetnički princip i skladne boje koje raskošno preovlađuju. Na svakom od njih se najpre uočava gornji deo haljine – zubun koji se ne savija da bi unutrašnji vez i ukrasi bili što vidljiviji. Na završetku je zubun zašiven trakom plave čoje iz jednog dela sa svilenim vezom, zlatnim i srebrnim upletenim trakama i hiljadama staklenih perlica različitih boja koje svetlucaju na suncu. Sastavni deo narodne nošnje iz Zmijanja je kecelja-pregača – jedna od najtežih delova nošnje koju obično odlikuju tamnije boje. Na glavama žene iz Zmijanja nose bele marame – bošče sa malim vezom i širokom delom crvenog platna i delom plave čoje. Kada devojčica poraste i stasa do doba za venčanje – onda počinje da se drugačije češlja i oblači. To je doba kada devojke današnjice počinju da nose duge bele haljine, širokih rukava. Kasnije im je kecelja teška, kao čekić – odeća na kojoj su postavljeni celokupni redovi malih srebrnjaka. Na leđima je bela haljina bez rukava sa širokim svilenim vezom do pazuha. One na glavu stavljaju čohani šešir – šešir od čoje koji je ukrašen srebrnjacima. Devojke na nogama nose čarape i uglavlje izvezeno širom svilenim vezom, a nose i ‘kaišlije’ kojim se služe celim putem od Sarajeva.
Boje drveća, trave i voća: Zmijanjani materijal za izradu narodnih nošnji proizvode samostalno, kupujući samo neki deo materijala na drugom mestu. Platno i materijal za haljine, kao i neke delove nakita izrađuju sami. Materijal za izradu zmijanjskih narodnih nošnji je uglavnom raznobojan – preovlađuje većinom crna, plava, zelena, crvena, braon i žuta. Žene Zmijanja prave crnu boju od pepela, zelenu od trave ”sprak”, žutu od ruže i braon boju od kore oraha. Poslednjih godina se u područjima prema Prijedoru, Knežpolju i centralnom toku reke Une uočava nestanak narodnih nošnji, jer preovladavaju određeni delovi obične gradske odeće. Vremena i život se menjaju, time i narodne nošnje stanovništva Zmijanja. Ovo područje je već na putu da postepeno pohrani nošnje u muzeje i utre put nekoj novoj i lepšoj odeći”…. S. BRAVO – RELEASE – WEDNESDAY, 14TH. NOVEMBER 1956. (Goran Legenovic) – postavila Tamara Komazec
