Manastir Visoki Dečani

Manastir Visoki Dečani

Manastir Dečani je veličanstvena zadužbina kralja Stefana Uroša III Dečanskog /vladao od 1321. do 1331. godine/ i njegovog sina, cara Stefana Uroša IV Dušana /srpski car Dušan “silni”, vladao 1331. – 1355. godine/, koji se kao drugi ktitor starao o crkvi posle očeve smrti. Manastir Visoki Dečani je romanička bazilika sa brojnim gotskim elementima, oslikana veličanstvenim freskama vizantijskog stila. Manastir Dečani se nalazi u zapadnom delu blagorodne Metohije srpske pokrajine Kosovo i Metohija, 15 km južno od Peći, u živopisnoj i teško pristupačnoj dolini Dečanske Bistrice, okružen visovima Prokletija i gustim kestenovima i borovim šumama. Selo Dečane je naselje 15 km južno od Peći, na putu prema Đakovici, u Metohiji, zapadnom delu srpske pokrajine Kosovo.

Gradnja crkve manastira Dečana, posvećene Hristu Pantokratoru, započeta je 1327. godine i završena 1335. godine. Manastirska crkva Visokih Dečana je najveća srednjovekovna građevina u Srbiji /visina 30 metara, dužina 36 metara/ i stoga osnovano nosi naziv “Visoki Dečani“. Osnivačku povelju manastira Dečana /hrisovulju/ na srpskoslovenskom i srpskom narodnom jeziku o darivanju svoje zadužbine Stefan Dečanski je izdao 1330. godine, tokom zidanja hrama, u kojoj je potvrdio značajne podatke : o manastirskom vlastelinstvu koje je činilo geografsku celinu od reke Beli Drim u metohijsko-prizrenskoj kotlini do Komova na današnjoj crnogorskoj granici, te od Peći do reke Valbone u današnjoj Albaniji, uz naselja u gornjem i srednjem Polimlju, oko Drenice, Potarja i Zete /preko 2.500 km2/; o graditelju crkve – protomajstoru Georgiju sa braćom Dobroslavom i Nikolom, koje je predvodio franjevac Fra Vito iz Kotora; ustrojstvu manastira, kao i druge činjenice koje su crkvu Vaznesenja Hristovog u Dečanima, uz svete mošti zadužbinara uzdigle iznad mnogih drugih vladarskih zadužbina. Kao i svi kraljevski manastiri i Visoki Dečani su uživali prihod velikog broja sela, katuna, pašnjaka, šuma, ribnjaka i privilegije od zakupa sa brojnih trgova u srpskoj državi.

Uz crkvu manastira Visokih Dečana su podignute trpezarija, ćelije za nekoliko stotina monaha, koji su služili u srednjovekovnom dobu, odbrambeni zidovi, grandiozna kula na ulazu u manastir, a u blizini i bolnica. Posle Kosovske bitke 1389. godine, manastir Visoki Dečani je izgubio svoje posede, ali su mu oni vraćeni 1397. godine, poveljom knjeginje Milice i njenih sinova Stefana i Vuka, koji su ga bogato darivali. Posle 1455. godine, kada je Kosovo palo pod tursku vlast, Dečani su sa mukom uspeli da se održe, ali su uvek vršili službu Božju i održavali pravoslavni obred. Posle velikih seoba Srba u severne krajeve u strahu od turskih progona u 17. i 18. veku, većina srpskih manastira – među njima i Dečani – jedva je uspela da opstane. U svojoj burnoj istoriji manastir Visoki Dečani je ostao poznat kao izuzetno važan duhovni centar, u kome je razvijana crkvena umetnost, misionarski i prevodilački rad i duhovne aktivnosti. Iako su manastirske zgrade postradale u vreme turske okupacije, kao i u požaru u 17. veku, prekrasna crkva manastira Visokih Dečana je u potpunosti sačuvana sa svojim veličanstvenim freskama iz 14. veka i ostalim duhovnim i kulturnim dragocenostima.

Kralj Stefan Uroš Treći zvani Dečanski /vladao 1321-1331/ rodio se 1285, godine kao dete Kralja Milutina i kraljice Ane, bugarske princeze. Još kao desetogodišnje dete, Sfetan Uroš je proveo neko vreme u zatočeništvu tatarskog kana Nogaja. Od 1309. do 1314. bio je vladar Zete /današnje Crne Gore/. Sa svojom prvom suprugom Teodorom, takođe bugarskom princezom, dobio je dva sina, Dušana i Dušmana. 1314. godine je došao u sukob sa ocem, Kraljem Milutinom, koji ga je nepravedno oklevetao za pokušaj otimanja vlasti, te ga dao oslepiti i proterati u Carigrad. Posle 7 godina boravka u Manastiru Hrista Pantokratora u Carigradu, na insistiranje srpskih i grčkih episkopa i vizantijskog cara, Kralj Milutin je pozvao svog sina Stefana Uroša u Srbiju i, izmirivši se sa njim, vratio ga u pređašnje dostojanstvo, davši mu na upravu područje Budimlje. Nakon smrti kralja Milutina, 1321. godine, Stefan Uroš je postao kralj Srbije i krunisan je u Prizrenu kao Uroš III. Pre krunisanja je skinuo zavoje sa očiju i svima otkrio čudo svog isceljenja koji mu je darovao Sveti Nikolaj Čudotvorac dok je bio u Carigradu. Stefan Uroš III je nasledio veliko bogatstvo svog oca – kralja Milutina u posedima rudnika srebra i zlata, te je značajno razvio poljoprivredu, stočarstvo i trgovinu, vladajući mudro i u korist Boga i naroda. Zalagao se za plemenita dela i svoje aktivnosti usmeravao na građenje i uređenje hramova, kako u Srbiji, tako i izvan njenih granica : u Jerusalimu, Aleksandriji, Sinaju, Konstantinopolju i naročito na Svetoj Gori Atoskoj, manastiru Hilandaru. Najviši zadužbinarski domet kralja Stefana Dečanskog je dostignut izgradnjom manastira Dečana, po čijem imenu je nazvan /Sveti Kralj Stefan Dečanski/. Međutim, nezadovoljna srpska vlastela je podsticala sukob “mladog kralja” Dušana sa ocem, te je stari kralj uhapšen i zatočen u utvrđenom gradu Zvečanu, kod Kosovske Mitrovice, gde je mučenicki postradao. Nakon mučenicke smrti, telo Svetog Kralja Stefana Dečanskog je preneto u njegovu crkvu u Dečanima i položeno u mermernu grobnicu koju je Svetitelj još za života pripremio. Car Dušan je u svojoj povelji iz 1343. godine potvrdio čudotvorne moći ostataka svetih mošti oca, koje su se, nakon otvaranja grobnice, ukazale netruležne i koje do današnjih dana potvrđuju svoju isceliteljsku moć.

Arhitektura manastira Visoki Dečani
Dečanski hram je najveća i najbolje očuvana sakralna građevina ikad podignuta u Srbiji. Mada je u prvoj polovini 14. veka u Srbiji preovladavao živopisni srpsko-vizanijski stil, kralj Stefan Dečanski je, po uzoru na svoje prethodnike, odlučio da njegova grobnica bude u duhu raških građevina. Sagradio je petobrodnu crkvu sa najširim centralnim brodom dužine 36 metara i visine 29 metara sa određenim gotskim elementima, iznad kojeg je elegantna kupola postavljena na četiri stuba. Iz priprate manastira Visoki Dečani se u glavni deo hrama – naos – ulazi kroz veličanstven portal u romanskom stilu, sa velikom freskom Hrista Svedržitelja, koja dominira istočnim zidom priprate, 14. vek. Ostale brodove, kao i zapadni deo središnjeg broda dečanske crkve prekrivaju rebrasti svodovi. Istočni delovi najjužnijeg i najsevernijeg broda oblikovani su kao kapelice sa apsidama na istoku, koje su posvećene Svetom Nikoli i Svetom Dimitriju. Tri središnja broda manastira Visokih Dečana imaju zajednički dvoslivni krov, dok su bočni brodovi prekriveni krovovima na jednu vodu. Oltarski prostor Dečana je trodelan, jer i đakonikon i proskomidija imaju po apsidu. Zapadni prostor dečanske crkve čini trobrodna priprata koja je niža i uža od naosa. Priprata je prekrivena sa devet rebrastih svodova koje nose pilastri i stubovi, potpuno oslikana freskama, među kojima je prikaz Vozdviženja Časnog Krsta – scena iz Menologa, (14/27. septembar), naslikana oko 1345. godine. Srednji brod Dečana ima dvoslivan krov, dok su krovovi iznad bočnih brodova jednoslivni, tako da se spolja, u malom, ponavlja izgled krovova iznad naosa. Fasada manastira Dečana je obložena tesanim kvaderima mermera u ljubičastoj, sivoj i žućkastoj boji, čiji sklad prekida tri portala, dve trifore, 21 bifore i nekolicina jednodelnih prozora. Vrh svakog od pročelja ukrašava friz konzolica, ukrašenih raznovrsnim antropomorfnim i zoomorfnim glavama, gotovo identična obradi u manastiru Studenici.

Skulptura manastira Visoki Dečani
Visoki Dečani su, pored manastira Studenice, ukrašeni najbogatijom i najobimnijom skulpturom u Srbiji. Vajarski ukras manastira Dečana je raspoređen oko portala, prozorskih otvora i krovnog venca građevine, a u unutrašnjosti na kapitelima stubova i mermernom ikonostasu. Nad glavnim portalom Dečana je u reljefu izvedena predstava hramovne posvete – Hrist Pantokrator na prestolu između dva anđela okružena zodijačkim znacima i sa dva lava čuvara na vrhovima bočnih stubova. Južni portal manastira Dečana, koji vodi u deo gde se vrši krštavanje, ukrašen je predstavom Krštenja Hristovog, pod kojim je ćirilični natpis na srpskom o gradnji hrama, a severni portal krasi velika predstava razlistalog krsta – kao simbol eshatološke nade.
Svi portali manastira Dečana su okruženi ukusno profilisanim i bogato ukrašenim arhivoltama. Unutrašnji portal u timpanonu nema reljefnu, već fresko predstavu Hrista Emanuila. Oba zapadna portala manastira Dečana zaštićena su figurama lavova i grifona u punom reljefu, kao i u naosu crkve, gde je raskošno isklesan portal sa lavovima koji drže ljudske glave, prikazom verovanja da lav plače nad glavom čoveka koga je ubio. Na zapadnoj fasadi i na oltarskoj apsidi Dečana postavljena je po jedna trifora sa predstavom « Sveti Đorđe ubija aždaju», po uzoru na studeničku oltarsku triforu. Timpanoni manastira Dečana su ukrašeni i na brojnim biforama i jednodelnim prozorima. Dečansku jedinstvenost predstavljaju skulptorski izvedeni ukrasi na stotinak konzola arkadnog krovnog venca. Od mermernog ukrasa u unutrašnjosti hrama izuzetno su obrađeni i baza časne trpeze, carev presto i krstionica.

Slikarstvo manastira Visoki Dečani
Po završetku arhitektonskih i skulptorskih radova, pristupilo se oslikavanju ogromnih površina dečanske crkve. Živopisanje Visokih Dečana, kojim je prekrivena celokupna unutrašnjost hrama, predstavljajući preko hiljadu kompozicija u 20 ciklusa, rađeno je u periodu od 1335. do 1348. godine. U slikarstvu Dečana je dostignut pun i neponovljiv izraz onih osobina koje su vidljive od početka 14. veka na freskama Bogorodice Ljeviške, Starog Nagoričina i Gračanice, jarkim bojama, zivahnošću pokreta i pažljivim prikazom detalja, što pokazuje izuzetno teološko obrazovanje naručioca.
Zbog veličine dečanskog hrama i složenih liturgijskih zahteva koji su sredinom 14. veka nalagali opširnu iscrpnost u likovnom izlaganju dogme, na oslikavanju crkve manastira Dečana je bio angažovan veoma veliki broj različitih grupa slikara. U nepreglednom broju predstavljenih oblika i varijanti tih oblika, primetno je majstorsko nastojanje da se slikarstvom približe Bogu, o kojem stvaraoci srednjeg veka, naročito oni vizantijskog teološkog i kulturnog kruga, nisu mislili kao o umetničkom kritičaru, već kao o milostivom Tvorcu što iskupljuje, što sa čovekom ostvaruje poseban odnos nazvan sadejstvo, koje je očitovano voljom čoveka i milošću Boga.
U kupoli dečanske crkve su naslikani Hristos Pantokrator, Nebeska liturgija i figure proroka i jevanđelista u tamburu i na pandantifima. U potkupolnom prostoru su raspoređeni Veliki praznici, Stradanja, Ciklus čuda, parabola i Hristove delatnosti, a ispod su predstave iz Akatista Bogorodici. U oltarskoj glavnoj apsidi je prikazana Bogorodica okružena prorocima, Pričešće apostola i Poklonjenje Agnecu. U oltaru crkve manastira Dečani su još i Hristova posmrtna javljanja, a u protezisu su liturgijske scene i scene iz Života Bogorodice. U paraklisu Svetog Nikole, uz ciklus posvećen patronu hrama, prikazani su i događaji iz Hristovog života i delovi Akatista Bogorodici. U paraklisu Svetog Dimitrija, uz patronov ciklus, naslikana je i Geneza. U zapadnom traveju i bočnim travejima naosa manastira Dečana su predstavljeni Strašni sud, Dela apostolska, Ciklus smrti Bogorodice i Starozavetne teme iz Knjige o premudrosti i Knjige proroka Danila. U priprati Dečana su Vaseljenski sabori, ceo crkveni kalendar, portreti Dušana i njegove porodice, te ciklus Svetog Đorđa i veličanstvena «Loza Nemanjića». U donjoj zoni dečankog hrama naslikano je više stotina pojedinačnih figura.

Komandant Regionalne komande KFOR-a “Zapad”, italijanski pukovnik Andrea Bertaco sa svojim saradnicima je uručio deo vredne donacije vojske Republike Italije manastiru Visoki Dečani. Reč je o opremi za digitalizaciju fresaka manastirske crkve koja je na listi Svetske kulturne baštine UNESCO. Pored svog nesebičnog doprinosa bezbednosti i zaštiti manastira, zajedno sa ostalim kolegama iz KFOR-a, italijanska vojska je ovom donacijom dala doprinos u očuvanju svetske kutlurne baštine – srpskog pravoslavnog manastira Visoki Dečani na Kosovu i Metohiji. Donaciju su primili iguman manastira Visoki Dečani, arhimandrit Sava i jeromonah Petar, koji je vredno radio sa italijanskim prijateljima na realizaciji ovog projekta. Pukovniku Bertacu koji uskoro završava svoj šestomesečni mandat i njegovim kolegama su dodeljene zahvalnice Manastira.
Prvi ktitor manastira Visoki Dečani – Stefan Dečanski, naslikan je četiri puta u crkvi. Njegov prikaz u oltarskom prostoru, kako prinosu svoju zaduzbinu Hristu, smatra se najvernijim prikazom lika ovog srpskog kralja. Drugi ktitor – kralj i car Stefan Dušan, prikazan je pet puta, sam ili sa porodicom. Sačuvano je dvadesetak portreta vladara iz svetorodne loze Nemanjića. Očuvan je i portret jednog velmože – logoteta Đorđa Pećpala, čiji se grob nalazi u priprati crkve, što ukazuje da je imao izvestan ktitorski udeo u hramu.
Slikari Dečana su se odlikovali velikom raznovrsnošću, kako po stilu, tako i po veštini i umetničkom nadahnuću. Majstori – slikari naosa bili su skloniji starinskom monumentalnom i svečanom načinu raspoređivanja figura, dok su slikari priprate Dečana više sledili nov, živopisan i dramatičan manir. Sačuvan je potpis samo jednog slikara, majstora “grešnog Srđa“, koji se potpisao nad jednim stubom u crkvi. Celina slikane dekoracije Visokih Dečana – na kojoj su još vidljivi delovi pozlate na pozadini od skupocene plave boje, azura – pruža opšti utisak raskoši koja zasenjuje pogled i izaziva divljenje. Na portalu iznad južnog ulaza u dečansku crkvu je u kamenu zapis o glavnom neimaru i njenoj izgradnji – Fra Vita, mali brat, protomajstor iz Kotora kraljevog grada, sazida ovu crkvu Svetoga Pantokratora, gospodinu kralju Stefanu Urošu Trećem i njegovom sinu, svijetlom i prevelikom i preslavnom gospodinu kralju Stefanu Dušanu. Sazida se za osam godina i dovršila se sasvim crkva ljeta 6843 (1335).

Najstariji primer krsta sa četiri ocila na srpskom etničkom prostoru nalazi se u manastiru Dečani i to na polijeleju – svećnjaku. Dečanski polijelej potiče iz 14. veka. Obnovljen je 1397. godine od strane kneginje Milice, što znači da je postavljen i ranije. Ocila na polijeleju su u obliku slova S – C – otvorenog srpskog tipa, a ne vizantijska ocila. Dečanski polijelej na kome se nalazi krst sa ocilima predstavlja jedan od izvora srpske nacionalne samobitnosti. Marko Atlagić

Riznica manastira Visoki Dečani
Uz riznicu svetogorskog manastira Hilandara, dečanska riznica je ubedljivo najbogatija u Srbiji, čuvajući najveći broj dragocenosti iz prošlih vekova. Zbirka ikona manastira Dečana je jedinstvena za srpske prilike, jer su sačuvane sve ikone sa prvobitnog kamenog ikonostasa, iz vremena oko 1340. godine. Posebnu vrednost ima monumentalna ikona Svetog ktitora hrama – Stefana Dečanskog, koja predstavlja najbolji rad majstora Longina, čuvenog slikara iz 16. veka. Na ikoni su prikazane scene iz života Stefana Dečanskog, među kojima se ističe Bitka kod Velbuzda, po Žitiju ovog kralja koje je napisao Grigorije Camblak, jedan od dečanskih igumana. Sačuvan je igumanski presto iz 1335. godine, krst koji je manastiru poklonio sam car Dušan, kao i originalni kivot za svete mošti kralja Stefana Dečanskog, urađen u duborezu, sa dobro sačuvanom bojom kojom su bili ukrašeni rezbareni delovi. Smatra se da svete mošti svetog Stefana Dečanskog imaju isceliteljsku moć. U dečanskoj riznici se čuvaju mnogi zlatarski radovi iz 16. veka, 17. veka i 18. veka koji pokazuju da je zlatarska veština bila negovana i razvijana i tokom turskog ropstva.
Biblioteka manastira Dečana sadrži oko 170 srednjovekovnih rukopisa. Među najvrednijim rukopisima dečanske riznice su originalna dela srpske srednjovekovne književnosti, kao Žitije Stefana Dečanskog sa početka 15. veka, pohvalne pesme monaha Longina prvomučneniku arhiđakonu Stefanu, kao i zbirka turskih dokumenata od 15. do 19. veka koji se odnose na istoriju manastira Dečani.
Danas bratstvo Manastira Dečana broji dvadesetak monaha i iskušenika koji žive u opštežiću, molitvi, i, težeći zajednickom opštem spasenju, nastavljaju tradiciju monaške prošlosti, vodeći duhovno bogat monaški život ovog jedinstvenog svetog mesta. Bogosluženja u Dečanima se vrše po drevnom tipiku Svete Gore Atonske u jedinstveno harmoničnom pojanju i molitvana, od 05,00 ujutro sa ponoćnom službom, liturgijom tokom sata i večernjom službom, na koju poziva klepalo. Bogosluženja pred nedelju i praznike u Visokim Dečanima su posebno svečana i traju po nekoliko časova, tokom kojih je crkva manastira Dečana osvetljena bezbrojnim svećama. Najlepša služba u Visokim Dečanima je tokom nedelje i praznika, a posebno tokom Uskrsa, koda služi iguman i Vladika Teodosije, uz sasluženje bratstva, kada su kapije manastira Dečana, kao i obično, širom otvorena strancima, ubogima i bolesnima. Pojanje dečanskih monaha i prekrasna crkva tada u potpunosti dolaze do izrazaja. Visoko-obrazovano bratstvo manastira Dečana se bavi raznovrsnim poslovima i aktivnostima : radovima na održavanju imanja, duborezom, ikonografijom, izdavaštvom, prevođenjem, misionarskim i humanitarnim radom, proizvodnjom vina, sira i prirodnog meda odličnog kvaliteta… Osim toga, manastir Visoki Dečani stalno pomaže stanovništvo u udaljenim enklavama, obezbeđujući građevinski materijal, stoku i seme za poljoprivredu kojom se bave ili vinovu lozu za njihove vinograde. Osim toga, godinama Dečani organizuju letovanja deci srpskih enklavama u turističkim primorskim centrima Grčke i Crne Gore. Takođe, Udruženje Amici di Decani godinama organizuje brojne humatarne kampanje kojima se, uz obezbeđenje knjiga i školskog pribora, omogućava lečenje dece iz srpskih enklava u italijanskim bolnicama, gde se sa uspehom pronalazi izlaz iz najtežih zdravstvenih situacija.

Sveti Kralj Stefan Dečanski je, kaže narodno predanje, u 14. veku lično zasadio vinograde u selu Velika Hoča, u blizini Orahovca, gde se i danas nalaze dečanski vinogradi. Uzgoj grozđa i proizvodnja lozovače – rakije od loze, kao i čuvenog crvenog vina iz Dečana je poslušanje koje se odvija na manastirkom posedu Visokih Dečana – metohu u Velikoj Hoči. Ovo malo, jedinstveno selo, sa 13 pravoslavnih crkava je mesto u kome monasi, uz pomoć lokalnog stanovništva, proizvode blagosloveno vino, izuzetnog kvaliteta. Sa manastirskog vinograda u Velikoj Hoči, koji se prostire na desetak hektara, od kvalitetnog grožđa sorta merlo, vranac i kaberne sovinjon se godišnje proizvede oko 50.000 litara crvenog i belog vina. Dečansko crveno vino, koje proizvode monasi na predanjski način, u drevnim vinicama dečanskog metoha u Velikoj Hoči, odlikuje zagasita boja rubina sa ljubičastim nijansama. Miomirisni sklad dečanskog vina komponovan je od finih tonova šumskog voća, prepečenih lešnika, blage nijanse cimeta i šafrana. Ukus je pun, tekstura glatka, poput svile… Tajna ukusa, mirisa i harmonije dečanskog vina se otkriva postepeno, svaki put kao novo prijatno iskustvo. 

Manastir Dečani je preživeo rat na Kosovu i Metohiji /1998 – 1999/, a bratstvo i danas opstaje u ovoj sasvim izolovanoj sredini, okruženo i dalje neprijateljski raspoloženim albanskim, većinski muslimanskim stanovništvom. Manastir Visoki Dečani uspeva da se održi, naročito zahvaljujući vojnoj zaštiti italijanskih snaga KFOR-a, koje su blokirale svaki neovlašćeni pristup. Svojom lepotom i neprocenjivim duhovnim i kulturnim značajem, manastir Visoki Dečani privlači brojne posetioce, često i pripadnike misije UN i KFOR. Zahvaljujući vojnoj pratnji KFOR-a, manastir Visoke Dečane posećuju Srbi hodočasnici iz drugih delova Kosova i Metohije, kao i gosti iz drugih delova Srbije i čitavog sveta, uživajući u duhovnoj i materijalnoj grandioznosti ove svetinje, koja je od 1994. godine, sa pripadajućim isposnicama, na UNESCO listi nasleđa /posebno ugrožene/ svetske kulturne baštine kao srpski kulturni spomenik izuzetne vrednosti.

Svaka naša poseta manastira Visoki Dečani je istinska radost i dragoceno prosvetljenje !

Više www.decani.org

Manastir Visoki Dečani Kosovo i Metohija

Raspeto Kosovo – Manastir Visoki Dečani

SHARE IT: