Manastir Mileševa
Manastir Mileševa se nalazi u jugozapadnoj Srbiji, na reci Mileševki, 6 km od Prijepolja. Manastir Mileševa je zadužbina Kralja Vladislava /1234 – 1243/, unuka Stefana Nemanje i četvrtog naslednika čuvene srpske vladarske loze Nemanjića. Manastir Mileševa je 1236. godine postao drugi najznačajniji manastir srpskog srednjovekovnog kraljevstva, kada su u njega, tokom vladavine Kralja Vladislava, iz Trnova u Bugarskoj prenete svete mošti Svetog Save.
Originalna arhitektura crkve manastira Mileševa pripada monumentalnoj raškoj arhitektonskoj školi, koju odlikuje sklad između vizantijske arhitekture i romaničkih elemetana. Mileševa je izvedena po uzoru na manastir Ziču /zadužbinu Kralja Stefana Prvovenčanog, oca Kralja Vladislava/, ali su nepoznati graditelji bili slabije umetničke sposobnosti i veština. Jednobrodni centralni deo manastira Mileševa se širi od zapada prema istoku, tako da je istočno krilo praktično potpuno izostavljeno, što je dalo tri oltarske apside koje se naslanjaju na istočni zid pokriven kupolom. Crkva manastira Mileševa je jednobrodna građevina sa dve niže pevnice, široke centralne apside i dve manje apside. Zapadna kupola i zvonik na ulazu u manastir Mileševa su dograđeni u 19. veku.
1377. godine je u Manastiru Mileševa, nad grobom Svetog Save, najvećeg srpskog svetitelja, krunisan bosanski Kralj Tvrtko. 1466. godine je velikodostojnik Stjepan Vukčić Kosača Tvrtko preuzeo titulu Hercoga Svetog Save, čime je ovo područje proglašeno Hercegovinom – „zemljom hercoga”. U 15. veku je Manastir Mileševa bio sedište bosanskog pravoslavnog vladike. Budući Veliki Vezir Otomanskog Carstva, Medmed Paša Sokolović je ovde učio, pre nego je iz svoje porodice odveden u tursku službu. Njegov brat, Makarije Sokolović, koji je 1577. godine postao srpski patrijarh je takođe ovde učio. U 16. veku je u Manastiru Mileševa radila štamparija, čije su liturgijske knjige bile rasprostranjenje srpskim zemljama. Sledećeg veka je Manastir Mileševa doživeo svoju najveću nesreću, kada su 1594. godine odavde odnete svete mošti Svetog Save u Beograd i spaljene na Vračaru, zbog odmazde prema srpskim ustanicima. 1688. godine je nova nesreća pogodila Manastir Mileševu, kada je spaljen i teško oštećen. Prvu obnovu je Manastir Mileševa doživeo u vreme kada je Makarije Sokolovic bio srpski patrijarh. Tokom 19. veka je Manastir Mileševa bio napušten, da bi ga stanovnici Prijepolja obnovili tek 1863. godine, od kada ima današnji izgled.
Freske Manastira Mileševe predstavljaju najviši domet evropskog slikarstva 13. veka. Slikarstvo Mileševe odlikuje dva osnovna obeležja – neobičan raspored fresaka u naosu i njihov vrhunski umetnički kvalitet, koji ga izdvaja od fresaka srpske, ali takođe i vizantijske umetnosti 13. veka. U hronološkom redosledu, sa desne na levu stranu, te od poda do vrha, određene scene na freskama Mileševe su postavljene potpuno različito od njihovog uobičajenog položaja. Grčki freskopisci su morali prilagoditi svoj rad raškom arhitektonskom stilu svetinje i preneli su u fresko-tehniku manastira Mileševe, stil slikarstva kakav se negovao u vizantijskim mozaičkim radionicama Soluna – grada Svetog Dimitrija. Stoga je scena Pričešće apostola prikazana na zapadnom zidu ispod oltara, umesto u glavnoj oltarskoj apsidi. Scene Skidanje sa krsta i Silazak u pakao su naslikane na južnom zidu ispod kupole Mileševe, dok je Rođenje na severnom zidu. Na severnoj strani priprate Mileševe su prikazani svi predstavnici dinastije Nemanjića do Kralja Vladislava – on je naslikan poslednji sa leve strane, sa modelom svoje zadužbine u rukama, sledeći do njega je njegov stariji brat Radoslav i dalje njihov otac, Kralj Stefan Prvovenčani, sa skiptrom u ruci. Svetačke figure Vladislavljevog ujaka, Svetog Save i njegovog dede, Stefana Nemanje /čija je polovina portreta bespovratno uništena tokom obnove manastira/, nastavljaju ovaj red prema istoku velikodostojnika dinastije Nemanjic. Svi likovi su potpuno realni, za šta su freskopisci pokazali veliki interes, te se ovi portreti vladara na freskama Mileševe ubrajaju u njihove najvernije prikaze. Takođe, ovde je jasna namera oslikavanja psihofizičkih obeležja svakog prikazanog srpskog vladara. Ovo je prvo predstavljanje loze Nemanjića na nekoj vladarskoj zadužbini, od kada je u svim kasnijim zadužbinama Nemanjića oslikavanje vladarske porodice postalo uobičajeno. Okrenuta prema lozi Nemanjića je naslikana osnivačka kompozicija – Bogorodica vodi Kralja Vladislava sa modelom svoje zadužbine Mileševe ka Hristu. Iznad ove scene, na južnom zidu zapadnog broda crkve je čuvena kompozicija “Mironosnice na Hristovom grobu” – „Sveti svedoci na Hristovom grobu” sa freskom Belog anđela koja je kasnije postala jedno od obeležja Srbije i Srba. Ovde takođe, kao i na ostalim portretima Mileševe, vidimo jasno izražene oči i mile izraze lica impozantno prosvetljenog duševnog stanja. Freska Belog anđela je sredinom 20. veka poslata kao video poruka prvim satelitskim signalom iz Evrope u Severnu Ameriku, kao predstavljanje simbola mira i civilizacije. Kasnije je istim signalom freska Belog anđela, jedinstvene lepote i mirnoće, poslata kao poruka u svemir nekim vanzemaljskim oblicima života radi pokušaja komunikacije sa vanzemaljcima kojima je pružena ruka mira. Freske Mileševe sa tamnom pozadinom oponašaju mozaike čijoj izradi ne pogoduje oštra klima ovog kraja. Freske na unutrašnjosti priprate koje predstavljaju Strašni Sud su slabo vidljive, jer su teško oštećene tokom opsade u Drugom Svetskom Ratu, kada je Manastir Mileševa korišćen kao konjušnica.
Najstarija od očuvanih zgrada mileševskog kompleksa prema severu je konak, koji je izvanredan primer moderne balkanske arhitekture.
Zatvarajući kanjon reke Mileševke, na visokoj steni na udaljenosti oko 2 km od Manastira Mileševa, stoje ostaci srednjovekovnog utvrđenja Mileševac, poznatog i po imenu Hisardžik, po selu u kome se nalazi. U ranom srednjem veku bio je u sastavu srpske države. Posle 1373. godine, kada su posedi Nikole Altromanovića podeljeni između kneza Lazara i bosanskog bana Tvrtka, utvrđenje Mileševac je ušlo u sastav bosanske države i zajedno sa manastirom Mileševa bilo u posedima Sandalja Hranića. Ovde je bilo sedište regiona Crna Stena, ali je mnogo značajnija njegova odbrambena uloga Manastira Mileševa, na važnom srednjovekovnom puta koji je povezivao Prijepolje sa Skopjem. Utvrđenje Mileševac je nepravilne osnove, podeljen na gornji i donji deo. Tri kule i jaki zidovi utvrđenja Mileševac – Hisardžik još uvek nadvisuju kraj, dok je ostatak utvrđenja u ruševinama i samo delimično očuvan. Dobro očuvano prirodno okruženje pridodaje sjaju i lepoti manastira Mileševi. Hisardžik je selo bogate kulturno-istorijske baštine, u čijoj džamiji se čuva rukopisni Kur’an star više od 400 godina. Hisardžik takođe obiluje mnogobrojnim jedinstvenim vrstama starog voća i povrća, koje ovde odlično uspeva vekovima.
Najbližom okolinom manastira Mileševe dominira divlji kanjon reke Mileševke, kao i srednjovekovne isposnice, smeštene visoko iznad reke. Celokupno područje manastira Mileševa je zaštićeno kao prirodni, kulturni i istorijski kompleks i predstavlja destinaciju brojnih posetilaca i hodočasnika i svima koji uživaju u prirodnim i duhovnim vrednostima. Posle sveobuhvatne obnove, uz prethodnu najavu i blagoslov nadstojatelja manastira radi poštovanja pravila monaškog života, posetioci imaju mogućnost da borave u lepo uređenim i udobnim konacima manastira Mileševa, sa jednokrevetnim i dvokrevetnim sobama sa kupatilima, uživajući u manastirkom ili tradicionalnom posluženju – za grupe, kao i jedinstvenoj lepoti i duhovnosti Belog anđela.
