Manastir Horezu
Manastir Horezu smatraju jednim od najlepših srednjovekovnih manastira i pravoslavnih mesta za molitvu u Rumuniji. Manastir Horezu se nalazi u okrugu Valča, u centralno-južnoj Rumuniji, u podnožju planina Capatani, oko 90 km istočno od Kurtea de Arđeša. Manastir Horezu često posećuju brojni posetioci i hodočasnici, a posebno tokom Uskršnjih praznika. Od 1993. godine je Horezu Manastir na listi UNESCO svetskog kulturnog nasleđa. Selo u kome se nalazi manastir Horezu je bilo u svojini Brankovića i pre nego što je Konstantin Branković postao vladar i primio krunu, a i danas je ovo najveća manastirska svetinja u Rumuniji.
Manastir Horezu je 1690. godine osnovao srpski knez Konstantin Branković Basara, u to doba vladar Vlaške. Constantin Brancoveanu – Konstantin Branković je bio potomak porodica boljara Craiovesti /kasnije Branković/ i Basaraba. Konstantin je odrastao u porodici Kantakuzena, zapravo ga je po pravoslavnim normama vaspitao ujak Konstantin Kantakuzen koji je bio točilac na dvoru Šerbana Kontakuzena. Princ Konstantin Branković je od 1688. do 1714. godine upravljao Vlaškom koja je u to vreme bila vazalna država Otomanskog carstva. Konstantin Branković je bio borac protiv nevernika i značajno podržavao pravoslavno hrišćanstvo. Konstantin i njegova žena Marica su imali 11 dece, a izgradili su crkvu Horezu kao mauzolej za mesto svog večnog počivanja. Nažalost, 1714. godine su u Konstantinopolju, tadašnjem glavnom centru Istočnog hrišćanstva, Konstantin Branković i njegova cela porodica mučenički stradali – brutalno ubijeni odsecanjem glava. Pre ovog brutalnog ubistva Brankovića, po naredbi sultana Ahmeda III su im oduzete sve privilegije i bogatstvo, jer nisu želeli da se odreknu pravoslavlja i prihvate islam. Ovaj tragičan kraj porodice Branković, po kome su oni kasnije proglašeni svetim pravoslavnim mučenicima, dogodio se u prisustvu predstavnika Austrije, Rusije, Francuske i Engleske. Porodica Branković je predstavljena na fresci u priprati crkve manastira Horezu, u raskošnoj vladarskoj, prekrasno ukrašenoj odeći sa modelom manastirske crkve u rukama.
Manastirska celina Horezu obuhvata više od 3 hektara, sa lepom uređenim dvorištem sa cvećem i belo okrečenom crkvom dužine 32 metra i visine 14 metara, posvećenom Svetim vladarima Konstantinu i Jeleni. Crkva je građena od 1693 do 1697. godine i smatraju je izuzetno sličnom – gotovo identičnom sa crkvom u Kurtea de Arđešu. Unutrašnje slikarstvo spoljne priprate i crkve manastira Horezu obuhvata mnoštvo scena iz Starog i Novog zaveta, delove posvećenja manastira, likove Svetog Kontantina i carice Jelene, Strašni sud.
Ulaz u kompleks manastira Horezu ima široku lučnu kapiju sa velikim drvenim vratima. U tornju zvonika su četiri zvona, težine od 300 do 1000 kg, od kojih tri zvona imaju natpis zadužbinara Brankovića. Pored crkve manastira Horezu, celina obuhvata i Bolničku crkvu, koju je 1696. godine podigla žena Konstatina Brankovića, a oslikali su Preda Nicolae i Ianache. Oko 50 metara prema severu se nalazi isposnica Svetih apostola, koju je podigao čuveni arhimandrit Ivan, 1698. godine, a 1700. godine su je freskama ukrasili slikari Josif i Ivan. Ovde se nalazi isposnica Svetog Stefana, nazvana po Stefanu – najstarijem sinu Kontantina Brankovića, sagrađena 1703. godine i ukrašena freskama slikara Janacka, Istrata i Harinte.
Ime manastira Horezu potiče od reči “huhurezi” (sovuljaga), vrsti noćne ptice sa perjem živopisnih boja. Po legendi, radnici na izgradnji crkve su zbog straha od turskih progona morali da rade noću, kada se sove oglašavaju.
Krajem 17. veka je u manastiru Horezu bila slikarska i vajarska škola. Tada je izvršena obnova ikonostasa, u okviru programa sveobuhvatne obnove, što je uključilo gradnju novih verskih objekata i obnovu ranije sagrađenih. Novooslikane ikone na ikonostasu je izradio slikar Atanasije i one obuhvataju likove Svetih Jelene i Konstantina, koja predstavlja ove svetitelje na pozlaćenoj podlozi odevene u bogato ukrašenu odeću, izrađenu od tkanina sa zlanim nitima. Poput prethodnika su se napori Konstantina Brankovića da onemogući i poljulja osmansku upravu uglavnom oslanjali na crkvu, instituciju od izuzetnog značaja u vladavini Vlaškom, kao i na Pravoslavlje, zaštitnika nacionalnog identiteta. Stoga je njegova strategija značajno prevazilazila granice Vlaške.
Po osnivanju je manastir Horezu bio stecište monaha, a od 1872. godine je ženski manastir. Monahinje manastira Horezu se danas bave slikanjem ikona, vajarstvom, vezom i tkanjem, čuvajući i nastavljajući bogato nasleđe, kulturu i tradiciju.
Posetioci koji žele da prenoće u tišini i lepoti manastira Horezu, mogu po dobijenom blagoslovu od igumanije, boraviti u ćelijama namenjenim za prijem gostiju – 20 soba sa jednim ili 2 ležaja i tri sobe sa četiri ležaja u potkrovlju.
