Kotor Crna Gora
Kotor je magičan grad smešten u jugoistočnom delu Bokokotorskog Zaliva koji od 2000. godine smatraju jednim od najlepših fjordova na svetu, kao i područjem najveličanstvenijih pejsaža Mediterana. Boka Kotorska zauzima područje od 87.3 km2 i dužinu obale od 105.7 km, obuhvatajući 4 manja zaliva. Područje Kotora je sa svih strana opasano krečnjačkim masivima veličanstvenih crnogorskih planina: sa jugoistočne strane planinom-Nacionalnim Parkom Lovćen (1749 metara), sa severozapadne ograncima planina – Orjen (1895 metara), Radoštak (1446 metaara) i Dobroštica (1570 metara). Blizina veličanstvenih crnogorskih planina u zaleđu Bokokotorskog zaliva je pogodna za raznovrsne avanturističke aktivnosti u prirodi (planinarenje, pešačenje, ribolov…).
Kotorska žičara – Žičara Kotor – Lovćen /Kotor Cable car/ ima 48 gondolske kabine i omogućava posetiocima da se jedan od najlepših zaliva sveta pruži pred njima, sa drevnim gradom Kotorom ispod, a iznad je planina Lovćen – ‘crnogorski Olimp’ koji je ponosni čuvar tradicije i nasleđa Bokokotorskog zaliva. Vožnja žičarom Kotor-Lovcen u trajanju od 11 minuta pruža jedinstvenu i nezaboravnu panoramu zaliva, uz visinsku razliku od 1316 metara i dužinu rute žičare od 3900 metara, posle koje posetioci stižu u ‘novi svet’ netaknute prirode, jedinstvene klime i pejsaža ukrašenog prekrasnim kraškim oblicima planine – Nacionalnog Parka Lovćen. Na gornjoj stanici kotorsko-lovćenske žičare, na Kuku je uzbudljivi Alpine coaster Oro – jedina atrakcija ovog tipa u Crnoj Gori koja takođe pruža nezaboravne doživljaje ovog prekrasnog područja….
Veličanstveni vrhovi i planine u zaleđu Kotora – Lovćen, 1694 metara i Orjen, 1894 metara, dele Bokokotorski zaliv na Hercegnovski zaliv, Tivatski zaliv i Risansko-kotorski zaliv, povezane moreuzima Kumbor i Verige, što je najuži deo bokokotorskog zaliva – širine samo 300 metara. Verige su ime dobile po ogromnim lancima koji su se u prošlosti podizali sa obe strane obale, kako piratske i druge neprijateljske lađe ne bi mogle da uplove i pljačkaju unutrašnja bogata naselja Bokokotorskog zaliva. Tako je ovaj tesnac bio od strateškog značaja za poslednju trećinu zaliva u kojoj su se razvijala naselja poput Morinja, Risna, Perasta i Kotora, čuvajući bogatstvo i ugled trgovačkih porodica sklonjenih i zaštićenih od nepredviđenih upada.
Boko-Kotorski zaliv je unutrašnji morski zaliv od ukupno 3 zaliva Jadrana koji se otvara prema Jadranskom moru kroz dva druga zaliva – Zaliv Herceg Novog i Tivatski zaliv i kroz tesnace između Rta Oštro i Punte Mirište. Duž čitave obale Boke je niz malih ribarskih naselja i gradova, sa pojedinačnim pričama i istorijom, vrednom istraživanja – Igalo, Herceg Novi, Savina, Meljine, Zelenika, Kumbor, Đenovici, Baošići, Bijela, Kamenari, Kostanjica, Morinj, Risan, Perast, Ljuta, Dobrota, Kotor, Škaljari, Stoliv, Morinj, Prčanj, Muo, Lepetane, Gornja i Donja Lastva, Tivat, Krtoli, Luštica…. .
Bokokotorski Zaliv je izuzetno kulturno područje nastalo skladnom simbiozom prirodnog fenomena i nasleđa koje je stvorio čovek, a na teritoriji Opštine Kotor postoji 192 nepokretnih kulturnih dobara. Kotor, naselje koji se prvi put u izvorima pominje 168. godine p.n.e, bilo je naseljeno tokom drevnih i rimskih perioda, kao deo rimske provincije Dalmalacije, pod nazivima Acruvium, Ascrivium ili Ascruvium. Grad Kotor /kasnije po latinskom nazivu Cattaro/ je bio utvrđen od ranog srednjeg veka, kada car Justinijan 535. godine gradi svoje utvrđenje iznad drevnog Acruviuma, posle pobede nad Ostrogotima. Bedemi moćne kotorske tvrđave, jednog od čuda srednjovekovne fortifikacione arhitekture Jadrana i primorja, nastajali su postepeno u periodu od 9. do 19. veka. Kotorsku tvrđavu predstavljaju neprekinuti pojas zidina oko starog urbanog jezgra i strme litice brda Sveti Ivan /San Giovanni/ iznad grada, što je praktično doprinelo neosvojivosti tvrđave kroz istoriju. Visina najvišeg dela kotorske tvrđave na brdu Svetog Ivana je 280 metara, do koga se stiže uzanom stazom sa 1400 stepenica duž zidina, ulaznica za posetu. Tu su u prošlosti bile četiri crkve – Svetog Roka, Gospe od zdravlja – koju su meštani podigli za zahvalnost što ih je spasila od kuge, Svetog Stjepana i Svetog Ivana krstitelja, po kome je nazvana tvrđava. Sa ovog mesta kotorske tvrđave i brda Svetog Ivana se pruža jedna od najlepših panorama bokokotorskog zaliva.
Tokom 14. veku se trgovina, razvijena u naselju Cattaro kako je grad nosio naziv do 1918. godine, takmičila sa susedima – Dubrovnikom – Republikom Raguzom i Mletačkom Republikom. Veliki grad Kotor je bio deo moćnog srpskog carstva tokom vladavine Stefana Nemanje, a grad nazvan Cattaro na latinskom je stekao nezavisnost od vlasti Mletačke Republike 1420. godine, da bi pripao mletačkoj provinciji Albaniji u periodu od 1420. do 1797. godine, osim perioda otomanske uprave, od 1538. do 1571. i od 1657. do 1699. godine. Pomorska trgovina bokeske mornarice i kotorskih trgovaca je imala značajnu ulogu u privredi i društvenim tokovima grada. Stanovnici Kotora i Boke Kotorske su uspeli da razviju izvanrednu pomorsku flotu kojom su organizovali odličnu pomorsku trgovinu, većinom u Jadranu i Mediteranu. Velike zarade od pomorske trgovine su Kotoru i Boki omogućile razvoj kulture, arhitekture, umetnosti i muzike. Tokom mletačke uprave, od 16. do 18. veka su se značajno razvila bokokotorska naselja Perast, Dobrota, Prčanj i Stoliv, sa ogromnom moći i kapitalom, omogućivši status bogatih pomorskih zajednica. U prvoj polovini 19. veka je Prčanj imao 42 jedrenjaka i 9 brodova za lokalnu plovidbu, 90 pomorskih kapetana moreplovaca i oko 400 iskusnih mornara, kada je pomorsko bratstvo postalo izuzetno značajno. Uz pomorstvo su svilarstvo i uzgoj svilene bube bili odlično razvijeni na području čitave Boke u urbanim i ruralnim mestima, sa brojnim radionicama za proizvodnju i preradu svile i svilenih tkanina. Svila je često korišćena u izradi svečanih narodnih bokeških nošnji, muških i ženskih, jer je svila izuzetno poštovana i određivala društveni status lokalnog stanovništva koje je rado nosilo tako raskošno izrađene i ukrašene nošnje i prekrasnu odeću.
Crkvena arhitektura Bokokotorskog Zaliva se razvila spojem različitih stilova, posebno romaničkog i baroknog arhitektonskog stila. Tokom mletačke vlasti između 16. i 18. veka su se u Bokokotorskom zalivu od malenih ribarskih sela razvila naselja Perast, Dobrota, Prčanj i Stoliv, dostigavši status uglednih i bogatih okolnih pomorskih zajednica. Srednjovekovna crkva Svetog Georgija u selu Donji Orahovac, između Perasta i Dobrote u Boki je izgrađena 1466. godine na vrhu usamljene vertikalne stene. Freske u crkvi su iz 15. i 16. veka, a ikonostas je uradio Špiro Đuranović. Sveti Đorđe je najčešća krsna slava u Orahovcu…, a na području Boke Kotorske ima 19 crkava posvećenih ovom svetitelju – 16 pravoslavnih i 3 katoličkih.
Gornja Lastva je malo mediteransko mesto na brdu Vrmac koje razdvaja tivatski i kotorski zaliv, na 300 metara nadmorske visine, smešteno od jadranske magistrale 3 km lokalnim asfaltnim putem. Iznad Gornje Lastve je na vrhu istoimenog brda smeštena crkva Svetog Vida, do koje se stiže strmim i kamenitim putem preko zaseoka Orašje. Najstariji pomen crkve Svetog Vida na uzvišenju iznad Gornje Lastve je u knjigama kotorskog arhiva iz 1327. godine, ali vreme gradnje crkve nije utvrđeno, iako je kult ovog svetitelja bio veoma rasprostranjen na Jadranskom primorju. Crkva Svetog Vida je više puta u prošlosti stradala od elementarnih nepogoda i od turskih napada. Sa platoa na kome se nalazi crkva Svetog Vida pruža se jedinstveni pogled na deo Boke Kotorske, Tivatski zaliv, Lušticu, Prevlaku, Verige, delimično Kotorski i Risanski zaliv, Vrmac, Orjen, Lovćen. Gornja Lastva je maleno selo smešteno na osunčanoj padini brda Vrmac sa prekrasnim pogledom na Tivatski zaliv, koji se dalje pruža preko poluostrva Luštica ka otvorenom moru. Sa niza vidikovaca i raznih tačaka do kojih se stiže biciklom ili pešačenjem Vrmcem se sa najvišega vrha Sveti Ilija otvaraju uvek nove panorame na delove Tivatskog, Kotorskog ili Risanskog zaliva ili na ceo prekrasni Bokokotorski zaliv. Planinari se jednostavno zaljubljuju u Kotor dok usponom pešače uzanom stazom od 4 km koja vodi do vrha brda Vrmac, svedočeći da je ovo pešačenje vredno truda i napora. Nagrada je pogled na staru Tvrđavu Vrmac na vrhu planine, odakle se pruža veličanstven pogled na Tivat i otvoreno more. Tvrđava Vrmac je nekadašnje utvrđenje Austrougarske Carevine, sagrađeno od 1894. do 1897. godine, smešteno na južnom kraju prevoja Vrmac. Danas je jedinstvena Tvrđava Vrmac jedna od najbolje očuvanih Austrougarskih tvrđava područja Bokokotorskog zaliva. Posetioce Kotora i Boke očekuje nezaboravni pogled na Bokokotorski zaliv, posle uspona do majušnog sela Gornjeg Stoliva, uz uživanje u blagotvornom mirisu divljeg bosiljka i svežem vazduhu koji stiže sa okolinih planina.
Naselje Prčanj, 5 km od Kotora, je poznat kao drevni centar čuvenih pomoraca iz vremena kada se uspešno plovilo jedrenjacima, ali i po lekovitim svojstvima – kao vazdušna banja i prirodno klimatsko lečilište. U Prčnju je, zbog posebne mikro klime, osnovana specijalna ustanova – Institut Vrmac za lečenje bronhitisa, astme i alergoloških oboljenja.
Crkva svete Bogorodice u Prčnju je izgrađena lepo klesanim kvaderima korčulanskog kamena u periodu od 1789. do 1913. godine po planovima mletačkog graditelja Bernarda Makarucija. Bogorodičina Crkva u Prčnju je najveća sakralna građevina Boke Kotorske, monumentalna barokna građevina koja spada u najveće sakralne objekte na Jadranu i zaštićeni spomenik kulture od 1961. godine. Bogorodičina crkva u Prčnju ima trobrodnu osnovu usklađenu sa latinskim krstom i kupolom na mestu ukrštanja srednjeg broda i transepta. Kupola sa prostranom lanternom dovršena je 1885, a pročelje sa naglašenim korintskim i jonskim stubovima je posebno impresivno. Glavna fasada je raščlanjena pilastrima i korintskim stubovima u prvoj zoni, jonskim u gornjem užem pojasu koji se završava trouglastim zabatom. U Bogorodičinom hramu u Prčnju se nalaze dva pozlaćena drvena oltara preneta iz stare parohijske crkve, izvanredna galerija slika stranih i domaćih autora i više kvalitetnih vajarskih ostvarenja – Kokolja, Pjaceta, Brustalona, Meštrovića, Rosandića, Stojanovića, Verona, Milunovića, Lubarde i drugih. Riznica Bogorodičine crkve u Prčnju čuva bogatu zbirku obrednih predmeta umetničke vrednosti od srebra i drugih metala, kao i bogato izvezene liturgijski predmete i biblioteku sa bogoslužbenim i drugim knjigama i retkostima koje odražavaju područje Boke Kotorske.
Pomorski kapetan Ivo Vizin /1806-1868/ poreklom iz Prčnja je prvi od južnih Slovena koji je svojim brodom „Splendido” sredinom 19. veka oplovio čitav svet. Stara Župna crkva Prčanj, među meštanima poznata kao Gornja crkva, ima vrlo zanimljivu priču, jer je dugo napuštena i potpuno uništena, iako je u pitanju značajni spomenik Boke kotorske. Kompleks stare crkve u Prčnju čini zvonik, groblje i kapela u kojoj je sahranjen veličanstveni Ivo Vizin i brojne poznate ličnosti Boke. Nakon što je oltar stare crkve preseljen u novoizgrađenu crkvu na obali mora, ova crkva je prepuštena vandalima i pljačkašima grobova. Dodatno je uništena tokom velikog zemljotresa u Crnoj Gori, 1979. godine, kada je krov srušen a zidovi razdeljeni velikim pukotinama. U Prčnju se takođe ističe crkva posvećena Svetom Nikoli, podignuta 1730. godine, u kojoj su nekada radile pomorska škola i apoteka. Hram u sklopu franjevačkog manastira, sa bogatom starom bibliotekom, bio je mesto u kome je 1848. godine održana Narodna skupština bokeljskih vođa, na kojoj je, pod Njegoševim patronatom, izglasana Rezolucija o ujedinjenju jugoslovenskih zemalja u sastavu Austrougarske monarhije. Baroknom arhitekturom se u Prčnju ističu prekrasne palate „Beskuća“, „Verona“ i „Luković“, među kojima je i poznata palata „Tre sorele – Tri sestre“, letnjikovac plemićke kotorske porodice Buća… Bokeške palate – palate Boke Kotorske u pogledu unutrašnje organizacije i načina života predstavljaju proširen tip građanske kuće, sa povećanim brojem prostorija za reprezentaciju, kao i za individualno stanovanje.
Na poluostrvu Prevlaka se nalaze ostaci manastira Svetog Arhanđela Mihajla, koji je obeležio period od 9. do 14. veka – jednu od najznačajnijih istorijskih etapa u životu ovog područja. Na ovom mestu se prvobitno verovatno nalazio benediktinski manastir, a od sredine 13. veka je Sveti Sava na Prevlaci osnovao sedište Zetske Episkopije i Zetskog episkopa. Bokokotorski zaliv je raskošno nadahnuće generacija umetnika i pesnika, a danas ponosni predstavnik regiona po kome se na međunarodnom nivou prepoznaju znamenitosti i nasleđe Crne Gore.
Kotor leži u podnožju ogromnog Lovćena, u Bokokotorskom zalivu koji je po svojoj lepoti i izgledu jedinstven na čitavom Mediteranu. Stari Grad Kotor je jedan od najbolje očuvanih srednjovekovnih gradova u ovom delu Mediterana, čiji je pokrovitelj vekovima bio Sveti Đorđe. Kotor je istrajao u očuvanju svog originalnog srednjovekovnog izgleda, tipičnog za primorske gradove Jadrana nastale u periodu između 12. i 14. veka. Asimetrična organizacija uzanih ulica i 12 manjih i većih trgova Kotora, uz brojne izuzetno vredne spomenike srednjovekovne arhitekture, doprinela je da Kotor postane deo UNESCO Svetskog prirodnog i kulturnog nasleđa. Urbano jezgro starog Kotora karakteriše sazvežđe uskih i stešnjenih prostora krivudavih ulica i brojnih manjih ili većih trgova, koji su u prošlosti imali značajnu privrednu funkciju – Trg od oružja, Trg od brašna, Trg od mlijeka, Trg od drva,…. Kulturno nasleđe Kotora je obogaćeno jedinstvenim arhitektonskim stilom i nezaboravnom ambijentalnom atmosferom. Utvrđeni sistem Kotora koji ga štiti od mora su zapravo zidine dužine 4,5 km, visoke 20 metara i široke 15 metara, očuvane kao jedno od svetskih kulturno-istorijskih celina. Izgradnja zaštitnih bedema Kotora je započeta u ilirskom periodu, te su oni bili dograđivani i obnovljeni u 18. veku. Južna kapija je najstarija ulazna kapija Kotora od tri postojeće ulazne kapije grada, sagrađena u 9. veku, originalno i delimično očuvana. Severna kapija i Glavna kapija Kotora su sagrađene u renesansnom stilu u prvoj polovini 16. veka.
Najlepši i najznačajniji spomenik romaničke arhitekture na Jadranu je veličanstvena Katedrala Svetog Trifuna u Kotoru, sagrađena 1166. godine na ostacima ranijeg hrama iz 8. veka koji je originalno bio posvećen Svetom Nikoli. Kupola Katedrale posvećene Svetom Trifunu – sadašnjem zaštitniku grada Kotora je izgrađena u baroknom stilu, a stubovi su obloženi čuvenim mermerom sa ostrva Korčule. Sveti Trifun je maloazijski svetitelj koji je mučenički stradao u Nikeji u 3. veku, za vreme vladavine cara Decija i žestokog progona hrišćana, tako što je u svojoj 18. godini posečen mačem. Tokom kratkog života se svetitelj proslavio svojim sposobnostima i mnogim čudima, ozdravljenjem bolesnih i zaposednutih, među kojima se posebno pročulo isceljenje opsednute ćerke cara Gordijana u Rimu. Sveti Trifun je uživao veliku slavu i poštovanje u istočnoj i zapadnoj crkvi. U Katedrali Svetog Trifuna u Kotoru postoje ostaci fresaka iz 14. veka. U dragocenoj Riznici kotorske katedrale se čuvaju retki umetnički i religiozni predmeti koje su izrađivali majstori iz Kotora u periodu od 14. do 20. veka. Sveti Trifun je obično predstavljen sa modelom svoje crkve iz Kotora u rukama, a Sveti Bernard iz Sijene stoji kao zaštitnik moreplovaca i svega što je u vezi sa pomorstvom. Verovatno najlepši deo su raskošne rozete na Katedrali Svetog Trifuna koje su u prošlosti bile romaničke, a danas ih ukrašavaju gotsko-romanički detalji.
Dan Svetog Trifuna se svečano obeležava i tradicionalno proslavlja u Kotoru po običaju koji datira iz 9. veka. Ceremonija obeležavanja Dana Svetog Trifuna se odvija u slavu zaštitnika grada i počinje krajem januara i traje do prvih dana februara. Originalno ispred katedrale Svetog Trifuna članovi Bokeške mornarice u svečanim srednjovekovnim odelima i sa originalnim oružjem kojim su se njihovi preci borili sa Turcima, igraju narodno kolo, upućujući poruku fides et honor –vera i čast. Ovu jedinstvenu kotorsku i bokeljsku svečanost predvode dva ugledna stanovnika Kotora – jedan katolik i jedan pravoslavac, koji donose svete mošti i relikvije na oltar i tamjanom osvećuju dragocenosti, lokalno stanovništvo i posetioce. Ovaj drevni kotoski običaj svakako ima poseban razlog i logično značenje, a obuhvata službu i svečanu povorku koja se kreće kroz grad. Ovu tradicionalnu svečanost u Kotoru prate stanovnici, crkveni horovi, gradska muzika i igrački ansambli.
Uz Katedralu Svetog Trifuna u sredistu starog dela Kotora, postoji mnoštvo primera crkvene arhitekture iz istorijskog perioda od 12. do 20. veka. Romanička Crkva Svetog Luke u Kotoru je sagrađena 1195. godine, u doba vladavine srpskog velikog župana Stefana Nemanje i njegovog sina Vukana. Kotor je tada bio glavna luka Kraljevine Srbije i Srpskog carstva Nemanjića do propasta države 1371. godine. Romanička Crkva Svete Ane u Kotoru potiče sa kraja 12. veka i oslikana je freskama iz 15. veka. Romanička Crkva Svete Marije u Kotoru je sagrađena 1221. godine na ostacima predromaničke crkve i obuhvata ostatke monumentalnih fresaka, kao i ranohrišćansku krstionicu. Crkva Svetog Mihaila u Kotoru, u gotskom stilu arhitekture, sagrađena je na ostacima Benediktanskog manastira iz 7. veka, a njene freske potiču iz 15. veka. Lapidarijum se danas nalazi u Crkvi Svete Klare iz 14. veka koju odlikuje izuzetno lep mermerni oltar, rad vajara Franceska Kabjanka iz 18. veka. Crkva Bogorodice zdravlja u Kotoru potiče iz 15. veka i nalazi se na pola puta prema Brdu Svetog Jovana. Pravoslavna crkva Svetog Nikole u Kotoru je izgrađena početkom 20. veka u srpsko-vizantijskom stilu i čuva dragocenu zbirku ikona i izvanredan ikonostas.
Kotorska Sahat kula iz 17. veka u središtu središnjeg kotorskog trga, preko puta Glavne kapije grada, jedan je od najprepoznatljivijih simbola Kotora. Ispod Sahat kule u Kotoru je Stub srama koji je u prošlosti služio za kažnjavanje optuženih za krađu, tako što je optuženi/optužena bio/bila privezana za Stub, da bi svi stanovnici Kotora znali za njegov/njen prestup. Veoma zanimljiva znamenitost, kada se posmatra sa stanovišta savremenih odnosa.
Kotor je rodni grad čuvenih jadranskih pomoraca i trgovaca koji su u spomen i slavu svoga perioda izgradili mnoge aristokratske zgrade koje danas ponosno svedoče o raskošnoj prošlosti i bogatom nasleđu. U starom delu Kotora je sagrađeno devet prekrasnih palata. Palata Drago, izgrađena u 14. i 15. veku se nalazi na Trgu Svetog Trifuna. Odlikuju je divni gotski klesani prozori i portali. Palata Bizanti se nalazi na glavnom Trgu od oružja u Kotoru. Sagrađena je u 14. veku, da bi bila detaljno obnovljena posle zemljotresa 1667. godine. Njeni prozori, portali i stepenište joj daju renesansni izgled. Predivna Palata Pima je smeštena na kotorskom Trgu od brašna i dominira svojom lepotom, jer je njen vlasnik i glavni predstavik porodice Pima bio tokom poznog srednjeg veka jedan od najčuvenijih i najbogatijih trgovaca žitom u ovom području. Kotorska Palata Pima je sagrađena u 17. veku u renesansno-baroknom stilu. Barokna Palata Grgurina je smeštena na Trgu Muzeja /Pjaca od Muzeja/u Kotoru i u njoj je smešten čuveni Pomorski Muzej, sa impresivnim zbirkama o pomorstvu u Bokokotorskom Zalivu, nasleđu i kulturnom procvatu regiona. Muzej Pomorstva Kotor sadrži impresivnu zbirku modela brodova, instrumenata, oružja, mapa, povelja i dokumenata od izuzetnog naučnog i istorijskog značaja. Pomorski Muzej u Kotoru je znamenitost koju posetioci nikako ne treba da propuste, jer brižljivo čuva pomorsku tradiciju od propadanja i zaborava i povezuje more u Kotoru sa njegovim stanovnicima, čuvenim pomorcima koji su jedrili i krstarili odavde ka dalekim morima. Odmah pored ulaza u srednjovekovnu Palatu Grgurinu su dva mala topa, koji simbolično predstavljaju stalnu borbu bokeških moreplovaca sa piratima. Palata Grgurina u Kotoru je izgrađena u 18. veku i pripadala je aristokratskoj porodici Grgurina. Posebno je zanimljiv očuvan mletački raspored svih prostorija – kuća jednog gospodara ima četiri sobe i salon. Palata Grubonja se nalazi u blizini Severne kapije Kotora i potiče iz 16. veka. Izgrađena je u renesansnom stilu i na njenoj fasadi je grb stare kotorske apoteke. Palata Beskuća u Kotoru se nalazi na ulici koja vodi od glavnog gradskog trga do Trga brašna. Ukrašava je divni gotski portal koji je jedan od najlepših cvetnih gotskih ostvarenja na čitavoj istočnoj obali Jadrana. Porodična legenda kaže da su Beskuće došle na Prčanj iz bokeškog sela Strpa kao beskućnici, ali da su se brzo obogatili, pa da je već konte Jozo Beskuća imao 99 kuća u Boki i Italiji. On je hteo da postane vlasnik ravno stotinu kuća, pa da promeni prezime u „Stokuća“, iako mu to nije uspelo.
Klimu Kotora odlikuju topla suva leta i blage vlažne zime. Najtopliji mesec u Kotoru je jul, sa prosečnom temperaturom vazduha od 25°C, a najhladniji mesec je januar, sa prosečnom temperaturom od 7,4 °C. Najčešći vetrovi Kotora duvaju sa jugoistoka, kao i bura, koja dolazi sa severa. Sezona kupanja u Kotoru obično traje 144 dana. Bokokotorski zaliv je utvrđeno stanište 59 vrsta riba.
Austrougarska Carevina je ostavila izuzetno zanimljivo nasleđe 83 vojnih utvrđenja sagrađenih na obodu carevine radi odbrane i zanimljivu infrastrukturu – puteve, kasarne, oficirske klubove, pekare, klinike, bolnice, strelišta, hotele, prodavnice, radionice i čak pozorišta koja su često građena na sasvim čudnim mestima, omogućavajući uspešno funkcionisanje Primorske tvrđave Boke…. Uzani i krivudavi serpentinki put vodi sa Cetinja do Kotora i predstavlja jedinstveni graditeljski poduhvat i jednu od izuzetnih turističkih znamenitosti ovog prekrasnog i magičnog grada i Crne Gore. Neumorni austrougarski inženjer širokog obrazovanja i doktor matematike i filosofije, Josip Šilović Slade iz Trogira je na poziv knjaza Nikole došao u Crnu Goru 1877. godine da svojim znanjem i umećem pomogne u razvoju putne infrastukture, kao i u gradnji drugih objekata u Crnoj Gori. Već naredne, 1878. godine, projektovao je i izgradio put od austrijske granice iznad Kotora do Cetinja preko Njeguša. Druga deonica ovog puta do Kotora, sa poznatih 25 serpentina završena je 1884. godine i odlikuju je izuzetno oštre serpentine čije krivine podsećaju na slovo M, početno slovo imena kraljice Milene Petrović-Njegoš, žene knjaza Nikole, kojom je austrougarski graditelj bio očaran. Ovaj posebno opasan put dužine 38 km od Cetinja do Kotora je jedan od najpoznatijih i najimpozantinijih u svetu. Najopasniji deo čine serpentine od Cetinja do Kotora u dužini od 8,3 km, sa 16 ogromnih krivina i izuzetno strmim stranama. Duž ovog jedinstvenog serpentinskog puta je početna visina 458 metara nadmorske visine, a završetak je na 881 metara. Svojim unutrašnjim betonskim ogradama na jednoj strani i opasno-nazubljenim ispupčenim planinama na drugoj, vozila, a posebno autobusi koji se kreću ovim putem moraju da se vraćaju nazad da bi se mimoišla sa drugim vozilom. Na ovom delu serpentiskog puta između Cetinja i Kotora je visinska razlika 423 metara. Pejsaž je veličanstven i neopisivo lep, a pogled na Bokokotorski zaliv sa ovog mesta bukvalno oduševi svakog posmatrača. Čitav Bokokotorski zaliv i njegovo modro-plavo more i grad Kotor zagrljeni spavaju u grudima visokih crnogorskih planina. Dr Josip Slade učestvuje u izgradnji mnogih objekata: kolskog puta Cetinje – Rijeka Crnojevića, puta Rijeka Crnojevića – Podgorica, put Bar – Virpazar preko Sutormana, Kraljevskog pozorišta Zetski hram na Cetinju, zgradu Austrougarskog poslanstva, objektu Vojne bolnice Lazareta u Meljinama, carevog mosta na Zeti kod Nikšića i druge objekte, koji se i danas uspešno koriste.
Austrougarska je tokom 104 godina uprave u Crnoj Gori sagradila značajnu infrastrukturu i preko 80 tvrđava jedinstvenog sistema utvrđene odbrane tadašnje Austrougarske ratne luke u Boki. Nalaze se na području Kotora, Tivta, Herceg Novog i Budve i zaleđa, pod nazivom “Primorska tvrđava Boka” i predstavljaju jedinstvnu graditeljsku baštinu i vrhunski primer gradnje, izuzetno uspešno usklađen sa namenom i okruženjem. Ovaj austrougarski odbrambeni sistem tvrđava na jadranskom primorju Crne Gore, a posebno u zoni Boke kotorske je građen u pet etapa, od 40-tih godina 19. veka do početka Prvog svetskog rata, 1914. godine, u cilju uspešne odbrane Boke koja je bila glavna baza Austrougarske na južnom Jadranu. To su tvrđave sa osmatračnicama, kasarnama i pratećim objektima i vojnim sadržajima – Mamula, Arza, Vrmac, Goražda, Stražnik iznad Crkvica, Grabovac, Dvrsnik, Grkavac, Vranovića brdo, Dragulj, Bogdešići I i II, Kosmač pored sela Brajići i druge u koje su ugrađene ogromne količine kamena, čelika i betona i koje su raspolagale sa svim tromesečnim potrebama za oko 36000 vojnika i 6700 konja.
Grbalj u 20 sela ima 68 crkava i 3 manastira. Obnovljena crkva Svetog Ilije u selu Zagori je nastala na ostacima stare male crkve istog imena i predstavlja savršeni primer sakralne arhitekture Grblja iz sredine 19. veka. Crkva Svetog Ilije se nalazi u Donjem Grblju u opštini Kotor. Crkva Svetog Ilije i okolina sa nekoliko obližnjih crkava je poznata u lokalnom stanovništvu pod nazivom Sutilija. Vrh i crkva Svetog Ilije se nalaze na najvišem vrhu Orjenskog grebena Sniježnica, na 1104 metara n.v. Ovo mesto mnogi smatraju za jedan od najlepših vidikovaca na Orjenu, jer se pogled pruža na veliki deo Boke Kotorske, ostrvca Gospu od Škrpjela i Sveti Đorđe, Lovćen, tivatsko područje, poluostrvo Lušticu, kao i sam ulaz u Boku Kotorsku – poluostrvo Prevlaku. Crkva Svetog Ilije u Zagori je građena je po planu italijanskog arhitekte iz 1860. godine, a zidali su je majstori iz Trsta. Crkva Svetog Ilije je osveštena 20. maja 1865. godine. Majstore za gradnju crkve je tada angažovao monah Hrisantije Kostović, koji je ovde sahranjen 1882. Crkve Svetog Ilije u selu Zagori ima zvonik na preslicu sa tri okna i dva zvona, polukružnu apsidu i okruglo kube. Pored zapadnih vrata, na crkvi postoje vrata na severnom i južnom delu i polukružni prozori ukrašeni lezenama – uzanim, plitkim vertikalnim stubićima u zidu. Crkva Svetog Ilije u Zagori je obnovljena posle stradanja u zemljotresu i udaru groma. Rekonstrukcija Crkve Svetog Ilije je počela 2007. godine sa ciljem da se u potpunosti vrati u izvorno stanje i da se sačuva autentičnost svetinje. Ogroman doprinos u obnovi su dali brojni donatori, pravna i fizička lica, Srpska pravoslavna crkvena opština Grbalj, Odbor za obnovu crkve Svetog Ilije-Zagora. Radovi na obnovi Crkve Svetog Ilije u Zagori su trajali u kontinuitetu od 2007. – 2015. godine. Crkveni kompleks Svetog Ilije u Zagori je u potpunosti obnovljen i vernicima i posetiocima pruža prekrasan duhovni doživljaj i pogled na Lovćen, celu crnogorsku obalu, deo hrvatskog primorija i prema Dračkom rtu. “Zagora je selo koje čine grupacije starih kamenih kuća raspoređenih duž kružnog puta, dok se unutar tog prstena nalaze parcele obradivog zemljišta. Grupacije nose nazive porodica koje tu žive. Kao što ime kaže, Zagora se nalazi iza brda na jednoj zaravni. S obzirom da je selo smješteno na visini, klima je prijatna i po najvećim vrućinama ovde stalno struji vazduh koji osvježava. Tekuće vode nema, pa je ovde, kao i u čitavom donjem Grblju, razvijen sistem bistijerni. Sveti Teodor se nalazi u blizini Sutilije. Crkva je obnovljena 1851., a prvobitna je bila upola manja. Prostor oko crkve zaokružen zidom ima mnoštvo starinskih grobnica sa golemim poklopnicama i nad njima po kojim emblomatskim znakom. Predanje kazuje, kako je ovdje u davno doba postojao manastir proroka Amosa, tako da su seljani nekad slavili kao krsno ime Vidovdan, što im je danas prislužba. I danas se razaznaju pri seoskom putu starinski temeljni zidovi, amo-tamo nađene su i neke cupe, a ima i zdenac, za koji kažu da potječe iz doba opstanka manastira. Godine 1850. u podzemnoj skrivnici nađen je tad pun krčag zlatnog novca. Pečat parohije zagorske po ovoj crkvi nosi pečat svetog Teodora. Sveti Jovan Bogoslov je mala crkva s pripratom. Na nadvratniku je urezan natpis “popravi 1873”. Ikonostas kao i ikonu Bogomatere slikao je Georgije Daskalović iz Risna (1803.). Sveti Vasilije je mala crkva koja nije imala ni zvonika ni apside, te se spolja nije razlikovala od manjih seoskih kuća, koje su poznije oko nje dograđene. Pošto je 1880. godine ova crkva izgorela, u njoj se više nije služilo”. Expeditio
Selo Špiljare se nalazi između kotorskih zidina i tvrđave Svetog Ivana. Pešački serpentinski put karakteriše surovi ambijent, blizina kotorskih zidina, crkva iz 15. veka i ostaci tradicionalne arhitekture. Selo Špiljari se nalazi na nadmorskoj visini 636 metara, a do njega se stiže starim putem – kanicama koje je sagradila Austrougarska monarhija kako bi povezala zaleđe Crne Gore sa Kotorom, tada u sastavu Austrougarske monarhije. U drevno vreme do kraja 19. veka je ovaj put – magareća staza bio jedina veza Cetinja sa primorjem i spoljnim svetom, kojim je vršeno snabdevanje osnovnim potrepštinama. Ovim putem su dolazili karavani sa mazgama iz Crne Gore na kotorski pazar u Tabačinu. Starim putem iz Njeguša i ostalih mesta kotorskog zaleđa su Crnogorci donosili drva za ogrev, kožu, loj, sir, pršut, kaštradinu i ostale seoske proizvode.
Gradska pijaca u Kotoru je još jedna tradicija ovog grada i “pod markat” je oduvek pulsirao pijačni život. Želeli smo da sa Vama podelimo i veoma zanimljivu priču o kotorskoj pijaci, koju smo čuli od Gospođe Marianne van Twillert-Wennekes. Početkom 20. veka, kada je Kotor bio deo Austro-ugarske carevine, veoma je korišćen uzani put sa mnogo serpentina od Lovćena do Kotora kojim se putovalo na magarcima, a posebno su njime putovale Crnogorke koje su na pijaci u Kotoru prodavale svoje poljoprivredne proizvode. Išle su strmim puteljkom teško natovarene robom na povijenim leđima. Ulazile su u grad Kotor noseći vino, šunku, sir i poljoprivredne proizvode koje su menjale za so, maslinovo ulje, odeću i drugu skupocenu robu. Popodne bi se vraćale kući, uzbrdo, do svojih sela na nadmorskoj visini od 1000 metara i više….
