Istorija Srbije
Kratka istorija Srbije – ključni događaji
Putnik koji putuje Srbijom je prvenstveno iznenađen i oduševljen brojnim tragovima, svedočanstvima i znakovima njene duge, bogate i raznolike prošlosti, jer je teritorija Srbije bila nastanjena pre četrdesetak hiljada godina. Prisustvo ljudskih zajednica starijeg kamenog doba u Srbiji posvedočeno je u krečnjačom obodu Timočkog basena – Zlotska – Lazareva pećina, na zapadnim padinama Svrljiških planina – Prekonoška pećina, na severnim obroncima Maljena – pećina Petnica i Visoka pećina, i na ograncima Crnog vrha – pećina pod Jerininim brdom, u selu Gradac i Venčaca – pećina Risovača.
“Stara Evropa je termin koji je prvi počela upotrebljavati Marija Gimbutas, litvansko-američki arheolog, poznata po izučavanju neolita i bronzanog doba Evrope, kako bi opisala ono što je smatrala relativno homogenom i široko rasprostranjenom neolitskom i eneolitskom kulturom u Evropi u periodu 6.500 – 3.500 godina p.n.e. Izraz Stara Evropa se odnosi na širi i centralni deo teritorije. U širi deo spada područje od Egeja i Jadrana na jugu do Češke, Slovačke i južne Poljske na severu – severni deo granice prostiranja Karpatskih, Ripejskij planina, i Moldavije i Ukrajine na istoku. Centar Stare Evrope se nalazio u srcu Srbije, poznat kao Vinčanska civilizacija, kako je sredinom 15. veka pisao turski istoričar Dursun-beg, opisujući je kao “središte svih zemalja” i “svu kao jedan majdan zlata i srebra”. Izvor: Eja Kolhida u zlatnoj dolini Peka
Neki istraživači se uporno bore protiv lažne i skrivene istorije Srbije svedočanstvima, nalazima i tvrdnjama da su Srbi na današnjim prostorima Srbije živeli više od 7.500 godina i da su zvanično imali drevni srpski kalendar kojim su počeli da broje godine od 5508. godine pre Hrista, od Velike Hladnoće – perioda lednika. Originalni prevod Starog zaveta Septuaginta je preveden na crkveno-slovenski jezik. Ova istraživanja navode najstarije srpske dinastije, po kojima je despot Stefan Đurađ Branković poginuo 6935. godine i da je knez Lazar poginuo u Boju na Kosovu 6893. godine. Kod Srba su sačuvani solarni simboli od prepotopskih vremena do 20. veka – simbol rađanja, rasta, života i besmrtnosti, kuća Sunca – crkva u selu Gorovič kod Topole.
Skrivena istorija i arheologija postepeno otkrivaju da su Srbi pravi Arijevci, Alani, Hiperborejci, Sarmati, Velika Rasa,... ‘Među Venedskim narodima, oni koje nazivamo ponekad Mezima, nastanjeni su između Elbe i Sale, prodiru u pogranične delove Saske i Tiringije. Od svih Venedskih naroda, najneustrašiviji i najbrojniji su Sorabi Bojemi, kao i Abodriti, po kojima se Majsen nazivao Sirbija ili Sorabija, a pre toga Bohemija’. M. Rajnhard, O poreklu Majsenaca. ‘Prema starim rukopisima, ti Vendi u Majsenu su graničari, njihova se teritorija prostire od Majsena do Gornje Lužice, odnosno od Elbe do Sale’. Disputationem historicam de Serbis.
“Svet srednjega veka satkan je od dela ljudi koji su tada živeli, kao što je i današnji svet od istih tvari sazidan — ljudskih vrlina i mana, pohlepe i milosrđa, mržnje i ljubavi”, Tibor Živković
Kasije Dion kaže: prešavši reku Ister, pleme Bastarni osvoji Meziju koja je bila nasuprot njihovoj državi, a takođe i Tribale koji su bili njihovi susedi, kao i Dardance koji su naseljavali njihovu tribalsku zemlju. I svaki put kada su to učinili, nije bilo veze sa Rimljanima, već kada su prešli planinu Hemus – današnju Staru planinu ili planinu Balkan. Ovaj podatak o Dardancima koji naseljavaju tribalsku zemlju se može odnositi samo na područja oko reka Južne Morave i Nišave, što znači da ovo područje nije bilo u neposrednom interesu Rimljana do osvajanja cara Marka Licinija Krasa. Po Herodotu – 484 -425/413 pre nove ere, područje naseljeno Tribalima u 5. veku pre nove ere je obuhvatalo teritoriju zapadno od reke Iskar u Bugarskoj, područje srpskog Podunavlja i Pomoravlja /oko reka Dunava i Morave/, deo Kolubare, Istočne Srbije, severozapadne Bugarske, sve na jug do Skopja. Izraz Tribali određuje isključivo Srbe i često se pojavljuje u vizantijskim istorijskim spisima i kod drugih srednjovekovnih evropskih autora – Tribali su Srbi.
Na prostoru Paraćinsko-jagodinske kotline i duž tokova Velike, Zapadne i Južne Morave se život drevnih Protosrba odvijao još u najstarijim periodima civilizacije, o čemu nam svedoče brojni nalazi i lokaliteti iz svih civilizacijskih perioda, kao i vrlo brojni istorijski zapisi.
Tokom rimske vladavine su Srbi sa severa došli na područje Sklavinije – današnjeg Balkana da pomognu svojim sunarodnicima, starosedeocima, tu su ostali i očuvali sve svoje običaje i jezik. U 4. veku, tokom vladavine cara Konstantina Velikog /306-337/ na području Gornje Mezije su dve provincije, Prva Mezija /Moesia Prima/ i Dardanija – Dardania, dok su Priobalna Dakija /Dacia Ripensis/ i Sredozemna Dakija /Dacia Mediterranea/ nastale podelom Donje Mezije. Krajem 4. veka /379-395/ su stvaranjem prefekture Ilirik nastale dve dijaceze – Makedonija /Macedonid/ i Dakija /Dacia/. U sklopu dijaceze Dakije su bile provincije Gornja Mezija, Priobalna Dakija, Sredozemna Dakija, Dardanija i Prevalitana /Preavalis/. Današnja teritorija Srbije približno odgovara drevnim provincijama Mezije Prime, Dacia Mediteranee i Dardanije. Poslednjih 20 godina su istraživači utvrdili da apsolutno nema arheoloških, niti istorijskih tragova da su srpski preci navodno naselili Balkansko poluostrvo tokom 5. i 6. veka u širem području između četiri mora – Crnog, Jadranskog, Egejskog i Jonskog, u jednoj od velikih migracija Evrope.
Srbija je osnovana 490. godine sa prestonicom u Skadru, a od tada pa do 1171. godine, kada vlast preuzima Stefan Nemanja, Srbija je trajala oko 700 godina i imala je više od četrdeset krunisanih kraljeva. Prednemanjićka Srbija se prostirala od Crnog mora do iza Trsta, što u 18. veku svedoče i Andrija Kačić Miošić i Sebastijan Dolči, tadašnji istoričar iz Venecije. Pre Stefana Nemanje su državom Srbijom vladale tri dinastije: Svevladovići /od 490. do 641. godine/, Svetimirovići /od 641. do 794. godine/ i Oštrivojevići /od 724. do 1171. godine/. U ranom srednjem veku srpski narod je živeo u nekoliko svojih država, koje su najstariji srpske zemlje – Raška/Srbija i Bosna u unutrašnjosti Helma, dok su u primorju bile Duklja, Travunija, Konavli, Zahumlje i Dalmacija-Paganija/Neretljanska kneževina. Vizantija je tokom vladavine cara Teofila (829 – 842), držala prilično snažne pozicije u Draču i Zadru i iz ove dve teme mogla da utiče na zaleđe i srpske kneževine – Zahumlje, Travuniju, Duklju i samu Srbiju. Srbija je tada igrala važnu ulogu prema Ugrima, štiteći od ugarskih pohoda i samu Vizantiju. U Duklji posle dva ustanka protiv romejske uprave na vlast dolazi knez Stefan Vojislav. Njega nasleđuje sin Mihailo koji je postao i prvi srpski kralj, najverovatnije 1077. godine. On je nastavljač aktivne srpske spoljne politike protiv Vizantije i pod svoju vlast je stavio Travuniju i Zahumlje. Posle poraza Romeja kod Mancikerta, 1071. godine, podržao je bugarske ustanike koji su ustali zbog fiskalne politike romejskih vlasti i poslao im svog sina Konstantina Bodina.
Rimsko carstvo je utvrdilo svoju granicu limes daleko od Rima, na nepredvidivom Dunavu. Niz tvrđava je sagrađeno duž ovog puta kojim su napredovale legije u svojim osvajanjima varvarskih plemena nastanjenih preko reke. Posle vojske su ovaj poduhvat preduzimali trgovci, umetnici i ubrzo su duž značajnih saobraćajnica nastali novi gradovi. Tokom gotovo dve stotine godina, počev od 3. veka, su Gornja Mezija i Donja Panonija pretvorene od beznačajnih graničnih provincija u centar života carstva. Illyricum i elitne trupe su izrodili sedamnaest careva koji su upravljali rimskim carstvom tokom njegovih najvećih kriza. Rođeni u bogatim gradovima na limesu ili u kršetivom zaleđu, neki od rimskih careva su potpuno promenili izgled do tada poznatog sveta. Činjenica da je šesnaest careva rođeno na području Srbije – utvrđivanje podataka o rođenju sedamnaestog cara je u toku – dovoljno govori o značaju područja današnje Srbije za drevno Rimsko carstvo.
Srbija je pravni naslednik Rimskog carstva, po činjenici da bila poslednja slobodna teritorija Rimskog carstva u trenutku kada je cela Grčka bila u rukama Osmanlija. Za naš narod i naš identitet je bitno da znamo da su srpski kraljevi bili venčani sa ćerkama careva Rimskog carstva i da su zato nosili titulu Stefanos – Стефанос (ovenčan). Titula Stefan je značila da imaju pravo da naslede carsku titulu po krvi. Dokaz za ovo je da smo imali careve Rimskog carstva – Dušana, Uroša, Sinišu, Jovana. Od tada imamo zastavu carske porodice Paleolog, kod nas poznati kao ”četiri S”, a zapravo na njoj piše da je pravi vladar države “kralj kraljeva, gospodar gospodara”, što je rečenica iz jevanđelja i odnosi se na Isusa Hrista.
Pečat kneza Strojimira dokaz je da srpska državnost datira još iz 9. veka. Napravljen je od zlata, težine 15.46 grama, a visok je 1.94 centimetara, pečatna pločica je kružnog oblika prečnika 1.35 centimetara. Sam pečat kneza Strojimira je kupastog oblika sa alkom na vrhu. Ima kružno natpisno polje sa patrijaršijskim krstom sa stopom, oko koga je grčki natpis “Bože, pomozi Strojimiru”. Pečat kneza Strojimira je napravljen u nekoj od vizantijskih carskih zlatara u Solunu, Atini ili Carigradu. Postojanje pečata kneza Strojimira dokazuje da su u ondašnjoj Srbiji postojali administracija, arhiva i pridvorska kancelarija koje su karakterisale jednu državu. Prisustvo dvostrukog krsta na pečatu ukazuje na činjenicu da je njegov naručilac bio hrišćanin, a može se pretpostaviti da su i njegovi preci bili hrišćani, što je protivno dosadašnjem shvatanju da su srpski knezovi primili hrišćanstvo između 867. i 870. godine. Pečat kneza Strojimira se može videti u izložbi Istorijskog muzeja Srbije.
Na dinarskom prostoru između reka Ibra, Drine, i Jadranskog mora, Zapadne Morave, Tare, Kupe i Posavine je nastala srpska srednjovekovna država Raška, sa jednom od prvih i najstarijih srpskih srednjovekovnih prestonica. Od početka srednjeg veka, a verovatno i ranije, Srbi su prisutni i na istoku, u Pomoravlju, Timoku, planinskom Banatu, a na jugu u Podrimlju do Povardarja i u današnjoj Albaniji, ali su tu izmešani sa drugim Slovenima. Na ovom prostoru je postojala srpska feudalna država Raška /Raschka, Rascia, Rassa/, kasnije Srbija, i Duklja, kasnije Zeta /okvirno Jadransko primorje od Kotora do Skadra/ i još kasnije Crna Gora koje su ujedinile susedna srpska plemena u najznačajniju srednjovekovnu državu na Balkanu koja je u 9. veku primila hrišćanstvo. Raška je geografska oblast u jugozapadnoj Srbiji koja je ime dobila po istoimenoj reci. Ras-Raška se sasvim poklapa sa teritorijom koja je bila pod jurisdikcijom Episkopije Ras koja je na osnovu izvora obuhvatala srednjovekovne župe – Raška, Jelčanica, Pnuća, Ljudska, Cenica, Jelakci-Gornji Ibar, Brvenik, Zvečan, Ibar, Studenica, Jehošanica, Sitnica, Lab i Drškovina. U zapadnim izvorima /Venecija, Italija, Vatikan, Dubrovnik, Kotor, Nemačka, Ugarska/ prihvaćeno je ime Rasciae /Raška/, Regnum Rasciae /Kraljevina Raška/. Tako se ovaj prostor nazivao u zapadnim /latinskim/ izvorima i kada je srpska srednjovekovna država veoma proširena na ostale srpske zemlje u 14. veku, tokom vladavine kralja Milutina i cara Dušana. Raška je i kasnije, sve do kraja 19. veka bilo ime za ovu oblast, kao i širi prostor, što je bio sinonim za Srbiju, a Rašani za Srbe.
U srednjem veku Raška je bila jedna od srpskih župa čiji su vladari-župani od početka 12. veka započeli predvođenje srpskih pohoda protiv Vizantije umesto prve srpske kraljevine Zete. Veliki raški župan Stefan Nemanja je u drugoj polovini 12. veka bio najmoćniji među srpskim vladarima i stvorio državu čija prestonica Ras se nalazila nedaleko od današnjeg Novog Pazara. Stefan Nemanja, koga je vizantijski car priznavao za velikog srpskog župana je 1159. godine osnovao dinastiju Nemanjića koja je uspešno vladala Srbijom naredna dva veka. Iz Nemanjine države se potom, pod njegovim potomcima Nemanjićima, razvila Kraljevina Srbija, a u 14. veku i Srpsko Carstvo. Sin Stefana Nemanje i njegov naslednik, Stefan Nemanjić Prvovenčani je 1217. godine krunisan sa Papinim blagoslovom za kralja čitave srpske države. Njegov brat Rastko – prvi srpski arhiepiskop Sava je uspeo u nastojanju da odstrani papski uticaj na srpsko kraljevstvo. 1219. godine je Sveti Sava dobio saglasnost Patrijarha u Konstantinopolju za autokefalnost srpske pravoslavne crkve. Jačina srpskog srednjovekovnog kraljevstva je poremećena jačanjem i veličanjem Bugarskog carstva tokom vladavine Ivana II /Ivana Asena/, ali je srpska nemanjićka država doživela svoj vrhunac tokom vladavine Stefana Dušana, krunisanog za kralja 1331. i 1346. godine za srpskog cara, postavši najjača imperija na Balkanskom poluostrvu čiju je većinu teritorije posedovala. Srpska država je tada u svim evropskih državama uvažavana po svom velikom privrednom, društvenom i kulturnom značaju.
Posle smrti Stefana Dušana 1355. godine, srpsko carstvo se raspada i pada pod vlast Otomanske imperije. Fatalna Bitka na reci Marici se odigrala 26. septembra 1371. godine u blizini grada Černomena u današnjoj Bugarskoj između ujedinjene srpske vojske despota Jovana Uglješe i brata kralja Vukašina Mrnjavčevića, na jednoj strani i Turaka na drugoj strani. Braća Mrnjavčevići nisu samo bili poraženi u ovoj krvavoj borbi, već su obojica poginuli, kao i veliki broj srpskih ratnika i vlastele. Mesto Bitke na Marici 1371. godine, gde su se kraljevi Vukašin i Uglješa sukobili sa Turcima predvodeći svoje vojske, bilo je nazvano i poznato kao “Sirf-Sindugi” – srpski poraz. Poraz srpske vojske u Bitci na Marici, 1371. godine je imao najdalekosežnije posledice po Balkan do pada Konstaninopolja 1453. godine pod osmansku vlast, jer je Osmanskom carstvu otvorio mogućnost osvajanja i prodora u Makedoniju, Srbiju i Grčku.
Milan Oljača: Srednjovekovno naseljavanje Banata (tada u sastavu Ugarske ) otpočelo je već nakon poraza u Maričkoj bici 1371. godine. Istoričar Dušan J. Popović navodi da je Srba bilo u Banatu i prilikom dolaska Mađara u Panonsku niziju 895.godine, o čemu piše i Mile Tomić koji navodi oko 70 srbskih naselja, od kojih je Bazjaš najstarije srbsko klisursko naselje, osnovano oko 1200. godine. Među prvim srednjevekovnim vlastelinima koji su dobili u svojinu posede u Banatu bio je Dmitar Mrnjačević, “velmožni i poštovani sin kralja Vukašina”, brat Marka Kraljevića. On je dobio posede u Vilagoškom vlastelinstvu i zvanje Velikog župana Zarandanske županije. Posle njega i despot Stefan Lazarević, a posle njega i Vuk Branković. Na tim posedima su naseljeni Srbi iz Južne i Istočne Srbije.
Naslednik kralja Uroša, Lazar Hrebeljanović se zadovoljio titulom kneza. Sveti Knez Lazar je pogubljen 1389. godine u tragičnoj Kosovskoj bitci – Bici na Kosovom Polju, kada je stradala vrhuška srpskog plemstva, a sudbina nezavisne Srbije zapečaćena otomanskom turskom vlašću. Stoga Kosovo za Srbe ima poseban identitetski zavet i simbolički značaj. Sinu kneza Lazara, despotu Stefanu Lazareviću je dodeljena vazalna vlast /1389 – 1427/ u oslabljenoj i podeljenoj Srbiji pod sultanom Bajazitom I, kome je despot plaćao danak i imao obavezu da šalje svoju vojsku da se bori na strani turske vojske, što je bio slučaj i sa drugim hrišćanskim vladarima Balkana toga doba, među kojima je bio takođe i vizantijski car. Postoje svedočanstva o teškom stanju u kome su se našli Balkanski narodi jer su Turci napali, osvojili i gotovo potpuno uništili veličanstveno Rimsko carstvo, čiji stanovnici nisu bili primorani samo na plaćanje danka Turcima, već su gotovo potpuno bili pod njihovom vlašću. Iako su Stefan Lazarević i njegov naslednik, Đurađ Branković, /vladao od 1427. do 1456. godine/ primili titule despota /vazala/ Vizantijske Imperije, Turci su sistematski osvajali njihove posede. Sukob za prevlašću među Brankovićima se završio 1459. godine padom Smedereva i pripajanjem Srbije Otomanskom carstvu pod sultanom Muhamedom II. Beograd, tada pod vlašću Ugarske pada 1521. godine pod tursku vlast. Turskim osvajanjima i padom Konstantinopolja /1453/, Smedereva u Srbiji /1459/, Jajca u Bosni /1463/ i Bihaća u Hrvatskoj /1592/ su granice između Evrope i Orijenta pomerene značajno na zapad. Tokom vekovne turske vladavine nad Srbijom narodna tradicija i sećanje na Dušanovo carstvo su očuvani zahvaljujući Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
|
Srbija je postala turska pokrajina sa pašalukom ustoličenim u Beogradu. Pohod Mustafa-paše Keprilija, kod nas poznatijeg kao Mustafa paša Ćuprilić, 1690. godine spada među najznačajnije događaje iz vremena tzv. Bečkog ili Velikog rata /1683-1699./ Turska vlast je bila neizdrživa, jer je srpsko plemstvo istrebljeno, a pravoslavni seljaci tretirani kao roblje. Krajem 17. veka je Austrija objavila rat Turskoj i time dala povod srpskom življu da poveruje u mogućnost konačnog oslobođenja. Međutim, kada srpsko stanovništvo shvati da je u očima velikih sila samo sredstvo za njihovo međusobno raskusurivanje, nade u moguće oslobođenje se raspršuju i sve se završava Velikom seobom Srba u daleke severne krajeve u Ugarsku, pod vodstvom Arsenija Čarnojevića. Mnogi Srbi su se, proterani sa svojih ognjišta od Turaka, povukli iz južnih krajeva države ka severu u Austriju i Ugarsku. Islam je u to vreme bio u procvatu, posebno u Raškoj, na Kosovu i u Bosni. Brojni Srbi i Hrvati su primili islam, što je konačno dovelo do nastanka bosanske nacije.
‘Istorijske seobe su dug i mukotrpan proces raseljavanja srpskog stanovništva prema severu. Sam proces raseljavanja Srba sa prostora današnje uže Srbije, Bosne i Hercegovine i Stare Srbije sa Makedonijom je počeo ubrzo nakon pada Despotovine Srbije i Kraljevine Bosne i trajao je gotovoro do kraja 18. veka, s tim što će najzapaženija i najmasovnija seoba biti Velika seoba iz 1690. godine pod vođstvom patrijarha Arsenija III Čarnojevića. Demografski priliv srpskog stanovništva u Habzburšku monarhiju je za posledicu imao stvaranje posebnih zajednica, a kasnije i Vojne krajine, sa ciljem odbrane pograničnih područja od turskih upada. Prostor od Dalmacije do Temišvara i Arada i od Save i Dunava do Sent Andreje je činio jedinstveni prostor koji je omogućio „preživljavanje“, očuvanje i preporod srpske kulture’. Izvor Blagoje Mišić
Vladavina Turaka Osmanlija je imala ključni uticaj na istoriju Srbije: prožimanje kultura Slovena, Vizantinaca, Arapa i Turaka, te su i danas vidljiva mnoga znamenja, odlike i kulturna obeležja iz vremena Otomanskog carstva. Vladavina Turske je trajala do 1804. godine, kada Srbija uspešno diže ustanak protiv otomanske viševekovne tiranije, da bi 1867. godine poslednje turske trupe napustile Srbiju.
Ustav Srbije iz 1869. godine je posle Berlinskog kongresa obezbedio veću moć Skupštine, što Sanstefanski mir 1878. godine dovodi do ponovnog uspostavljanja srpske države i njene formalne nezavisnosti. Jačanje parlamentarne vlasti i širenje ekonomske moći je Srbiji omogućilo prestižni status u okolnim državama, što je snažno privlačilo Južne Slovene koji su ostali pod vlašću Austrougarskog carstva. 1906. godine počinje tzv. Carinski rat između Austrougarske i Srbije koja je sa Beogradom bio prirodna prepreka velikoj carevini za ekonomski prodor prema Solunu i dalje na istok. Ekonomski rat je značio previsoke carinske dažbine uvedene na srpski izvoz, a prethodno su raskinuti svi robni ugovori sa Srbijom koja pod novim uslovima nije ništa da izveze. Lazar Paču, mudri ministar finansija je pronašao nova tržišta u Evropi i 100% povećao obrt spoljne trgovine i ojačao srpski dinar kojim je pokrio državni budžet u vrednosti od 103 miliona zlatnih dinara.
Turski popis iz 1903. godine potvrđuje preko 900.000 Srba u severnoj Grčkoj. 1925. godine se u severnoj Grčkoj dogodio genocid nad Srbija, kada 500.000 Srba stiže na granicu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, ali odlaze u Bugarsku koja ih prima, za razliku od matične države.
Pripajanje Bosne i Hercegovine Austro-ugarskoj carevini 1908. godine je ugušilo razmišljanja o ujedinjenu ovog regiona sa Srbijom. 1912. godine su Bugarska, Grčka, Crna Gora i Srbija stvorile Balkanski savez i objavile rat oslabljenom Otomanskom carstvu, oduzevši njegov veći deo preostalim evropskim vladarima. Prvi Balkanski rat je počeo 8. oktobra 1912. godine i završen 30. maja 1913. godine pobedom Srbije, Crne Gore, Grčke i Bugarske nad Otomanskim carstvom. Ujedinjene balkanske vojne snage su porazile brojčano manje osmanske snage, značajno nadmoćne na kraju rata, ostvarile ogroman uspeh strateški onesposobljenoj i oslabljenoj osmanskoj vojsci. Prvi Balkanski rat je bio sveobuhvatni i krajni porazni ishod za Osmansku carevinu koja je izgubila 83% svoje teritorije u Evropi i 69% stanovnika evropskog područja.
Međutim, velike sile su Londonskim mirovnim ugovorom osujetile strateški plan o izlasku Srbije na more. Cilj Kraljevine Srbije ulaskom u Prvi Balkanski rat 1912. godine je bio vraćanje istorijskih oblasti, odnosno povratak Kosovskog vilajeta, izlazak na Jadransko more i zauzimanje dela albanske obale. To je srpska vojska i ispunila osvojivši veći deo Albanije i stvorivši Drački okrug, predvođena kraljem Petrom I Karađorđevićem i uz podršku vodećih političara i intelektualaca. Rezultat Prvog Balkanskog rata je da je Balkanski savez osvojio i podelio gotovo sva preostala područja Osmanskog carstva u Evropi. Naredni događaji su takođe doveli do stvaranja nezavisne Albanije na srpskoj i grčkoj zemlji, što je naljutilo Srbe i Grke. Londonskim mirovnim ugovorom su zacrtane nove granice i izvršena teritorijalna razgraničenja između balkanskih saveznika na jednoj strani i Osmanskog carstva na drugoj, i uspostavljena je /buduća/ albanska država, sa čijeg primorja je srpska voska bila primorana da se povuče. U međuvremenu je Bugarska, nezadovoljna podelom ratnog plena u Makedoniji, 16. juna 1913. godine napala nekadašnje saveznike Srbiju i Grčku, što je izazvalo Drugi Balkanski rat koji je 1913. godine takode vođen oko granica. Bugarska je napala Srbiju i Grčku, što je dovelo do invazije i njenog delimičnog rasparčavanja između balkanskih saveznika i Turske.
“Srbija i Grčka su posle balkanskih ratova napravile granicu na reci Škumbi, gde je Srbima pripao deo sa Skadrom, Dračom, Tiranom i Elbasanom, a severni Epir sa Beratom i Valonom Grcima. Nakon toga je usledio ultimatum Austrije i Velike Britanije i Srbi i Grci su morali da se povuku da bi se od lokalnih arnautskih plemena formirala država. Ipak, đeneral Božidar Janković koji je bio gravni komandant oslobođenja Stare Srbije i Maćedonije, žustro se usprotivio povlačenju, posebno iz Skadra i Drača, imajući u vidu srpske žrte i geostrateški značaj. Pašić i kralj Petar su ipak odlučili da prihvate ultimatum i tako izbegnu da već tada počne Veliki rat, agresijom Austrougarske”. Izvor Vuk V. Draškić
1913. godine su Austrijanci obavestili Italijansku vladu da će napasti Srbiju, a Austrijski državni arhiv (Österreichisches Staatsarchiv) Beč je izdao parolu „Srbija mora da umre“ (Serbien muss Sterbien), računajući sa „brzom pobedom austrougarskih trupa, i to već u avgustu” jer se verovalo da je Srbija mnogo oslabila tokom Balkanskih ratova 1912/13. godine. Italijanski premijer je 1914. je to potvrdio izjavom da: ‘Telegram ukazuje da je ubistvo nadvojvode bilo povod, a ne uzrok ultimatuma Austrije Srbiji i otkriva razloge Austrijske ratne akcije – napada na Srbiju jula 1914. godine. Ultimatum Austrougarske carevine Srbiji je imao krajnju svrhu – Austrijanci su bili uvereni da će ga Srbiji odbaciti, što je opravdalo njihov ratni napad. Engleska, Rusija i Francuska su se međusobno dogovorile da iskoriste konflikt između Austrije i Srbije kao izgovor za započinjanje rata do istrebljenja Nemačke. Zapravo, austrijski načelnik generalstaba General Hotzendorf je zahtevao neočekivani rat kako bi porazio Srbiju, koju je od 1906. napadao više od 25 puta. Veliki rat je započeo i vođen zbog mnogo različitih faktora i uzroka – nacionalizam, imperijalizam, militarizam i nedostatak organizacije uređenja međunarodnih odnosa, koji su, primenjivani po pojedinačno skovanim ugovorima nekih nacija, bili često i protivrečni ugovorima između drugih nacija. Hrišćanski carevi iz Berlina i Beča su poveli brutalni i nemilosrdni rat protiv Srba, koji su, sa svojom južnoslovenskom braćom iz Hrvatske i Slovenije, tokom vekova bili njihova odbrambena granica. Pitanje je sada ko je zapravo hrišćanska nacija : Srbi, koji su, nepotpomognuti, stravično patili petsto godina zbog Hrišćanstva, ili Nemci, koji su stekli svoju slavu ujedinjenjem sa Islamom, uništivši malu srpsku naciju ? više Kosovo Day /1389 – 1916/ For Cross and Freedom
Srpska vojska je vodila herojsku borbu u pobedničkim ratovima tokom Balkanskih ratova i Prvog Svetskog rata, ali je 1915. godine nadjačana, posle bugarskog pridruživanja Silama osovine i nemačke pomoći Austriji. Srpski vojnici su ostvarili zadivljujuće herojstvo i pretrpeli napore koji su ih, posle užasno teskih borbi protiv opasnog neprijatelja, nepodnošljivih muka, stradanja i žrtava, tifusa, gladi, iscrpljenosti i oskudica svih vrsta, doveli preko neprohodnih, snegom prekrivenih planinskih vrhova Albanije – venaca Prokletija, preko mora do Krfa i Soluna. Kroz Albaniju su srpski vojnici preživeli Albansku golgotu, prelazom preko planina Ćafa Kumulusa, pravcem Prizren – Žur – Ljum kula – Fani Bisak – Oroš – Lješ, što je bio “najdivljiji i najteži od svih pravaca”, kako svedoči Milutin Velimirović. Sa Krfa su se srpski vojnici, uz pomoć hrabrih saveznika, borili da povrate svoju državu i za slobodu i sajedinjenje sa svojom braćom u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Na Albansku golgotu je krenulo 400.000 srpskih vojnika i civila, preživelo je 150.000 vojnika. Od onih koji su preživeli je 4.500 umrlo na ostrvu Vido.
“Austrougarska i Nemačka su zbog Srba započele Prvi svetski rat – Veliki rat. Prvi napad u okviru Velikog rata je izvršen avgusta 1914. godine na Beograd i Srbiju, a Srbi su bili ti koji su taj rat okončali. Završetak ovog najvećeg dotadašnjeg globalnog sukoba u istoriji čovečanstva su omogućila dva fenomena: 1) proboj Solunskog fronta i 2) američka intervencija na Zapadnom frontu. Proboj Solunskog fronta srpske vojske je započeo 14. septembra 1918. godine čuvenom bitkom kod Dobrog polja – tada deo Južne Srbije koji se danas nažalost i bez ikakvog razloga nalazi u veštačkoj komunističkoj tvorevini “Severnoj Makedoniji”. Proboj /najpre srpske vojske, a za njom i francuske vojske/ Solunskog fronta u septembru 1918. godine, dovešće do kapitulacije Bugarske i potpunog sloma Austrougarske, dok je američka intervencija dovela do sloma izuzetno moćnog nemačkoj Rajha. Od aprila 1917. godine, kada ulaze u rad, SAD su prikupile vojsku od neverovatnih 4 miliona vojnika, dok su u leto 1918. godine slale u Francusku dnevno 10.000 svežih vojnika, sa čime Nemačka nije mogla da se nosi”. Izvor Istorija Srbija
U Prvom Svetskom ratu je Srbija imala 1.264.000 žrtava, što je bilo 28% njenog ukupnog stanovništva, odnosno 58% muške populacije, što je jedinstvena demografska katastrofa. Zbog ogromnih gubitaka Srpske vojske tokom Albanske golgote, ovaj istorijski momenat Srbi smatraju jednom od najvećih tragedija svoje nacionalne istorije. Preživeli srpski vojnici i civili u povlačenju preko Albanije su bili toliko iscrpljeni i izgladneli da su hiljade umirale tokom narednih nedelja posle Albanske golgote. Srpska vojska i vlada su se povukle na grčko ostvro Krf, gde je 1917. godine proglašena zajednica Južnih Slovena, od predstavnika Srba, Hrvata, Slovenaca i Crnogoraca. 1918. godine je zvanično nastala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, na čelu sa srpskim Kraljem Petrom I. Pozitivni stav Zapada prema Srbiji je stvoren tokom Prvog svetskog rata dok su Srbi jedini suštinski bili protiv Centralnih sila – Nemačke i saveznika.
Srpska ljubav prema otadžbini, odanost i ljubav prema slobodi i srpska herojsko-pesnička poezija privlačili su pažnju svetskih ličnosti, od Napoleona do Getea, od Bajrona do Viktora Igoa. Nedavno štampanja knjiga američke autorke Nancy Cramer, “Retreat to Victory in 1915” predstavlja herojsku priču o povlačenju srpske vojske u sigurnost i kasnijoj pobedi nad Bugarima. Molimo pogledajte šta o svojoj knjizi svedoči autorka – Why I wrote this Book jer je u pitanju istina koju svi posetioci Srbije treba da znaju, te ste dobrodošli da nas kontaktirate za narudžbu ove dragocene knjige o nesrećnoj srpskoj istoriji, nadljudskoj hrabrosti, patriotimu i junačkoj duši Srbije, kako kaže Gospođa Cramer.
15. septembar 1918. je dan koji obeležava kraj proboja Solunskog fronta, dužine 450 km, srpske vojske i savezničkih vojski tokom Prvog svetskog rata kroz linije austrougarskih snaga i drugih Centralnih sila. Sa jedne strane Solunskog fronta bili su francuski, britanski i srpski vojnici kojima se kasnije priključio i jedan broj Grka i Italijana, dok su sa druge linije bile dobro ukopane u rovove austrougarske, nemačke i bugarske divizije. Proboj Solunskog fronta je direktno doveo do kraja ovog užasnog rata i oslobođenja Srbije i južnih Slovena od Austrougarske i Turske carevine. Srpska vojska se oporavila od golgote i poraza neizdrživog teškog prelaza preko Albaniju, izgladnelosti, epidemija i neviđenih ljudskih patnji. Već 1916. godine je srpska vojska osvojila vrh Kajmakčalan na planini Nidže, 2.524 metara, posle ogromnih žrtava i borbe prsa u prsa sa Bugarima. Ova istorija herojstva, istrajnosti, žrtvovanja, izdržljivosti i odanosti je podigla moral Savezničkih Sila i proslavljena je od Vašingtona do Pariza. Dan kapitulacije Nemačke u Prvom svetskom ratu je državni praznik u Republici Srbiji koji se obeležava 11. novembra. Ovaj datum podseća na dan kada su, 11. novembra 1918. godine u železničkom vagonu u Kompijenu sile Antante potpisale primirje sa Nemačkom i time okončale Prvi svetski rat.
Na mirovnoj konferenciji u Versaju, 1919. godine, kada je ozvaničen završetak Prvog svetskog rata, Žorž Klemenso, predsednik francuske vlade je rekao : „Prilikom zaključenja ove naše mirovne Konferencije, pre nego što siđem sa ovog podijuma, moram da izrazim svoje veliko žaljenje što sa političke pozornice sveta nestaje jedno veliko istorijsko ime, a to je Srbija“.
….”U železničkom vagonu maršala Foša u Kompijenju kod Pariza, 11. novembra 1918. je Nemačka kapitulirala i u 11 časova, 11. dana, 11. meseca, potpisala primirje sa silama Antante, pobednicima rata. Na Zapadu se od 1919. godine taj datum obeležava kao Dan sećanja ili Dan veterana, a Srbija ga slavi kao državni praznik Dan primirja”…. Taj vagon je u Drugom svetskom ratu imao veliku simboliku. Hitler je u njemu, iz osvete, naterao francuske vlasti da potpišu ponižavajuću kapitulaciju 1940. godine, a kasnije ga je prebacio u Berlin. Vagon je 1945. godine završio u nemačkoj pokrajini Tiringiji gde su ga Nacisti uništili. Posle rata, 1946. godine, proizvođač starog vagona kompanije “Compagnie Internationale des Wagon-Lits” adaptirala je i donirala istovetnu repliku vagona iz 1918. godine i ona danas stoji kao glavni eksponat Memorijalnog muzeja u Kompijenju. Na vagonu su istaknute zastave pobednica u Prvom svetskom ratu. Međutim, posle Drugog svetskog rata, francuske vlasti i države Antante su odbijale da na vagon okače jugoslovensku komunističku zastavu sa zvezdom petokrakom i to je tako trajalo do 2009. godine. Njihovo obrazloženje je bilo prosto – nikakva Jugoslavija nije bila pobednik u Prvom svetskom ratu i država izmešana između poraženih i pobednika u tom ratu, na čijem čelu su se od 1945. nalazili poraženi preobučeni u komunističke odore, ne zaslužuju da se njena zastava nađe na tako značajnom mestu. Konačno, tokom specijalne ceremonije 2009. godine srpska zastava je posle 63 godine vraćena među pobedničke u železnički vagon u Kompijenju, uz jasnu poruku – pobednici u Velikom ratu su bili Srbi i niko drugi ne zaslužuje da se kiti pobedama plaćenim srpkom krvlju”. Đorđe Vukmirović
27. marta 1941. godine, dva dana posle potpisivanja pakta jugoslovenske vlade sa silama Osovine, jugoslovenski oficiri, potpomognuti od britanske tajne službe, svrgavaju državni režim naklonjen silama Osovine. Iako je Kraljevina Jugoslavija, pod Kraljem Petrom II, potpisala 5. aprila 1941. godine prijateljski pakt o nenapadanju sa Sovjetskim Savezom, državni kancelar Nemačke – nacisticki vođa Reichskanzler Adolf Hitler daje direktan nalog za “uništenje Jugoslovenske države vojnom silom” i započinje masivni napad na Jugoslaviju 6. aprila 1941. – na Uskrs, kada je Beograd žestoko bombardovan i teško razoren, uz mnogo žrtava. Više od 300.000 jugoslovenskih oficira i vojnika je uhapšeno, dok je samo 200 Nemaca stradalo u napadu na Jugoslaviju. “Četvrtog dana rata – napada Nemačke, 10. aprila 1941. godine se Banovina Hrvatska izdvaja iz napadnute Jugoslavije i pridružuje Hitleru i nemačkim saveznicima u napadu na Jugoslaviju. Time se rat protiv Jugoslavije pretvara u rat Hrvata protiv Srba, i samo protiv Srba u njoj. Time se ostvaruje i onaj cilj i smisao rata koji je proglasio sam Hitler – da napad na Jugoslaviju bude kazneno vojno-politička ekspedicija isključivo protiv Srba”. Žarko Vidović, “Srbi u Jugoslaviji i Evropi”
Tokom Drugog svetskog rata, Srbija je bila okupirana država-igračka u rukama Nemačke koja je obuhvatala današnju teritoriju centralne Srbije i Banata, poznatu pod nazivom Nedićeva Srbija. Draža Mihailović i Josip Broz Tito su vodili odvojene i često potpuno suprostavljene gerilske anifašističke otpore u pokušaju da oslobode naciju od okupacije Centralnih sila. Međutim, delovi današnje teritorije Srbije su bili pod okupacijom Hitlerovih kolaboracionih vojski Hrvatske, Mađarske, Bugarske, Albanije i Italije. Legendarni srpski general Drugog svetskog rata Draža Mihajlović je predvodio kraljevu armiju protiv Hitlera, komunista i jezive hrvatske ustašije, ali je od Čerčila dobio nož u leđa koji je neobjašnjivo podrškom komunistima i Titu pružio britansku podršku, pa je i danas sasvim nejasna sudbonosna Čerčilova odluka o podršci komunista umesto rojalista.
Od 1941. do 1945. je sprovedeno sistematsko proterivanje i genocid protiv srpskog naroda iz centralne Srbije, Hrvatske i Bosne. Nestalo je oko 1,000.000 Srba, a rezultat napada na Kraljevinu Jugoslaviju još 1939. je bio dogovorena podela njene teritorije između Nemačke, Italije, Bugarske i Mađarske. Okupatori su počinili mnoge stravične i brutalne zločine nad civilnim stanovništvom Jugoslavije, posebno nad Srbima i Jevrejima, o čemu postoje brojna svedočanstva i diplomatski izveštaji. Najbrutalniji su bili hrvatski fašisti – ustaše. “Ubićemo trećinu Srba, iselićemo drugu trećinu, a ostatak će biti primoran da promeni veru“, tako je 22. jula 1941. govorio Dr. Mile Budak, ministar obrazovanja i veroispovesti u Hrvatskoj. U koncentracionom logoru Jasenovcu su zabeleženi najstravičniji zločini u istoriji nad više od 700.000 ljudi, žena i dece. (kada je 1984. srpski patrijarh German osveštavao spomen crkvu u Jasenovcu, izjavio je “Moramo oprostiti, ne možemo zaboraviti”.) Ustašama je bilo uobičajeno da muče Srbe, da ih zajedno vezane bacaju u jame, pa, nažalost ima mnogo primera ovakvih zločina. U selu Prebilovcima u blizini Međugorja u Hercegovini je ubijeno 870 ljudi. Skoro 50 godina kasnije su njihovi ostaci otkopani i pohranjeni u novoizgrađenoj spomen ckrvi. Crkva i ostaci su uništeni dinamitom posle secesije Bosne 1992. godine.
1945. godine Broz prima 80.000 ustaša u partizane, dovodi ih u Srbiju da oslobađaju, a komunistički režim bez suđenja likvidira 250.000 ljudi, dok je na Sremskom frontu stradalo 50.000 srpskih mladića. U “savezničkom” bombardovanju od oktobra 1943. do septembra 1944. godine, u Srbiji strada desetine hiljada nevinih civila u gradovima Niš, Leskovac, Alibunar, Užice, Ćurpija, Kraljevo, Novi Pazar, Smederevo, Subotica, Prijepolje, Sjenica… Tada su uništeni brojni privredni objekti, strateški i vojni ciljevi – aerodrom, brodogradilište, fabrike, pijace, železničke komunikacije – mostovi, pruge i ranžirne stanice…., čak je i logor Sajmište pretrpeo štetu, u bombardovanju 17. aprila 1944. godine! 10. avgusta 1944. godine je sa aerodroma kod šumadijskog sela Pranjani otpočela evakuacija 432 savezničkih vazduhoplovaca koje je, posle obaranja njihovih aviona nad Jugoslavijom, spasila Jugoslovenska vojska u otadžbini. Danas o tome svedoči memorijalni kompleks na Galovića polju u Pranjanima, posvećen operaciji Halijard – Operation Halyard.
Od 1945. godine Srbije je bila jedna od šest ustavnih jedinica Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. „Bratstvo i jedinstvo” je kao političku formulu stvorila Jugoslovenska Komunistička Partija tokom Drugog svetskog rata. Kao jednu od političkih vrednosti koje su proistekle iz narodno-oslobodilačke borbe, bratstvo i jedinstvo je postalo deo revolucionalne tradicije i značajno uticalo na oblikovanje jugoslovenske posleratne istorijske i društvene svesti. Poznata kao Titova Jugoslavija, pod vođstvom Jugoslovenske komunističke Partije do raspada 1992. godine, sačinjavale su je nezavisne socijalističke republike Slovenija, Hrvatska, Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Makedonija.
Slobodan Milošević je 1986. godine postao predsednik Komunističke Partije Srbije. 1991. godine je krvavi građanski rat u Jugoslaviji neuspesno predupređen jer je imao višestruke strateške interese velikih sila. Bez obzira na građanske ratove u susednim republikama Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, UN su nametnule privredne sankcije Jugoslaviji koje su oslabljene u septembru 1994. godine, kada je Srbija objavila da ukida pomoć Srbima u Bosni. Pad Republike Srpske Krajine /RSK/ i egzodus nekoliko stotina hiljada Srba iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine u avgustu 1995. godine tokom operacije Oluja je samo jedna od tragedija koje su proizvedene raspadom bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Ovaj bolan i težak istorijski period za Srbe u operaciji Oluja koja je imala logističku i tehničku podršku Amerike i koja se danas nikako ili izuzetno retko pominje, predstavlja najveću, najgnusniju, najprljaviju i najkrvaviju podvalu jednom civilizovanom evropskom narodu na samom kraju 20. veka, a objašnjenja događaja su uprošćena do prostakluka, prepuna izbegavanja odgovornosti, sa nedopustivo ciničnim prebacivanjem krivice na druge.
1995. godine su u Dejtonu – SAD, predsednici Srbije, Bosne i Hrvatske potpisali mirovni sporazum čime je završen jedan potpuno nepotreban konflikt. Srbija je bila mirna do 1998. godine, kada su počeli sukobi na Kosovu i Metohiji. Želja većine etnički čistih Albanaca na Kosovu za nezavisnošću ili njihovom prisajedinjenju sa Albanijom se ogleda u terorizmu, nasilju i krvavim ishodima. Početkom 1989. je Slobodan Milošević ukinuo autonomiju Kosovu i Metohiji, koju je Tito formirao i definisao Ustavom 1974. godine, kada su poslate vojne snage da spreče proteste većinskog albanskog stanovništva na Kosovu.
Tokom 1998. i 1999. su nastavljeni sukobi na Kosovu i Metohiji između jugoslovenskih snaga bezbednosti i kontraverzne “Oslobodilačke vojske Kosova”, što je 1999. rezultiralo brutalnim i sramnim NATO vazdušnim napadima na srpske vojne i civilne ciljeve u trajanju od 78 dana. NATO bombardovanje Srbije je prekinuto 10. juna 1999. godine. Tada se predsednik Slobodan Milošević, potpisivanjem Kumanovskog sporazuma, saglasio sa povlačenjem svih srpskih bezbednosnih snaga, uključujući i vojne i policijske, koje su zamenile međunarodne snage bezbednosti, u zamenu da Kosovo formalno ostane u okviru jugoslovenske federacije. NATO je vodio eksperimentalni rat sa ciljem razbijanja Srbije i odvajanja Kosova i Metohije od drevne postojbine. Više: War on Truth Noam Chomky
Od 1992. do 2003. godine Srbija je, skupa sa Crnom Gorom, bila članica Savezne Republike Jugoslavije.
Demokratska opozicija Srbije je pobedila na skupštinskim izborima održanim u decembru 2000. godine kada je, posle Miloševićevog gubitka vlasti od Vojislava Kostunice, formirana prva nekomunistička, nesocijalistička vlada u Srbiji posle 55 godina. Zoran Đinđić je postao predsednik vlade Republike Srbije. Demokratska opozicija Srbije se obavezala da stvori tržišnu privredu i razmontira autoritarnu vlast koju je uspostavio Milošević i potom, 2001. godine, isporučila nekadašnjeg predsednika zemlje Sudu za ratne zločine UN u Hagu. Odnosi između Đinđića i jugoslovenskog predsednika Koštunice su postali veoma zategnuti, kroz značajna nastojanja predsednika vlade zainteresovanog za podsticanje privrede i odnosa sa Zapadnom Evropom, u odnosu na očuvanje jugoslovenske federacije. Đinđić je ubijen 12. marta 2003. godine i srpski zvaničnici su optužili kriminalnu bandu odgovornom za ubistvo. Ubistvo srpskog premijera Zorana Đinđića je izazvalo intenzivna hapšenja vladinih, bezbednosnih i kriminogenih ličnosti povezanih sa organizovanim kriminalom i prethodnom vladavinom Miloševica.
Od 2003. do 2006. godine Srbija je bila članica Državne zajednice Srbije i Crne Gore, nastale nakon Savezne Republike Jugoslavije.
17. marta. 2004. godine Kosovo i Metohija je opet buknulo u pogrom i rulju anti-srpskog nasilja koje je primoralo na iselavanje Srba iz mešovitih urbanih i izolovanih srpskih etničkih sredina. Ogromna šteta je naneta uništavanjem srpskog i svetskog neprocenjivo vrednog kulturnog nasleđa. Predsednik Koštunica je pozvao, kao i ranije, na podelu pokrajine Kosovo na srpske i albanske kantone. UN i kosovski Albanci su odbacili takav predlog, dok su Srbi ostali suprostavljeni potpunoj nezavisnosti Kosova, tako da je konačni status Kosova još nedefinisan.
Prethodni predsednik Srbije je bio Boris Tadic, prozapadni reformista i predsednik Demokratske stranke /DS/. Boris Tadić je za predsednika Republike Srbije izabran sa 53% glasova u drugom krugu predsedničkih izbora u Srbiji, održanim 27. juna 2004. godine, nakon nekoliko neuspelih izbora 2002. godine. 21. 05. 2006. Crna Gora je održala referendum o održivosti Unije državne zajednice sa Srbijom. Sledećeg dana, državno potvrđeni rezultati od 55,5% glasača su ozvaničili nezavisnost Crne Gore, prevagnuvši iznad 55% glasova potrebnih za održavanje referenduma. 03.06.2006. godine je Skupština Crne Gore proglasila nezavisnost Republike Crne Gore. 05.06.2006. godine je Narodna Skupština Srbije proglasila Republiku Srbiju za naslednika Državne zajednice.
Na svečanoj sednici Skupstine Srbije, koja je održana u Domu Narodne skupštine u Beogradu, 8. novembra 2006. godine, proglašen je Novi Ustav Srbije, koji stupa na snagu danom proglašenja u parlamentu. U reprezentativnom zdanju na Trgu Nikole Pašića, u kome su do sada svečano proglašavani svi ustavi bivše jugoslovenske države, prvi put proglašen je i Ustav Srbije.
Srbi su stalno /bili/ demonizovani jer se dosledno suprostavljaju hegemonističkim ambicijama Zapada u regionu Balkana. Zahvaljujući svojoj dugoj i bogatoj istoriji Srbija ima mnogo zanimljivih i uzbudljivih znamenitosti i sadržaja koje treba upoznati.
