Bugarska kultura – Kultura Bugarske
Bugarska je jedinstvena riznica umetnosti i kulture. Bugarska kultura je uglavnom jedinstven spoj veoma naprednih kultura – tračke, slovenske i bugarske kulture, sa vizantijskim, turskim, grčkim i drugim odlikama, što čini mnoštvo remek dela svetskog značaja, koja potiču iz daleke antičke prošlosti. Arheolozi su do sada otkrili i istražili i svakodnevno nastavljaju istraživanje brojnih tračkih grobnica i svetilišta u Bugarskoj. Bogatstvo kulturno-istorijskog nasleđa čini Bugarsku veoma primamljivim odredištem posetiocima koje interesuju drevne kulture. Materijalni tragovi i istorijski izvori potvrđuju da je Tračane odlikovala napredna kultura, koju su stvorili prefinjeni umetnički stvaraoci, te da je na grčki svet značajno uticala tračanska kultura, od koje su pozajmljene tradicija i božanstva Trakije. Stoga, putovanje u drevni tračko-getski-dački svet približava jedinstvene zlatne i srebrne riznice i veličanstvene ličnosti određenih tračkih heroja koji su urezani u dugom ljudskom pamćenju.
Najveći broj tračkih grobnica i tumula je otkriveno u regionu Kazanlaka. Ovo područje je nazvano “Dolina Tračkih kraljeva” po ogromnom broju nalaza i predmeta koji su ovde pronađeni. Trački Muzej umetnosti Istočnih Rodopa je jedan od najbolje opremljenih i najreprezentativnijih muzeja Bugarske, a od 2011. je deo 100 nacionalnih turističkih znamenitosti Bugarske. Thracians – Hidden History
Bugarski jezik pripada grupi slovenskih jezika koji koristi ćirilično pismo, što predstavlja značajno jaku vezu sa ruskim jezikom. U prošlosi su Bugari su uglavnom svi učili ruski jezik. Mlađi Bugari su veoma zainteresovani za engleski i uče ga kroz stihove rok pesama i reklamne slogane.
Bugarska obiluje brojnim dobro uređenim i živopisnim stazama za šetnju, planinarenje, pešačenje i jahanje, magiju i šarm prošlosti. Zahvaljujući svojoj bogatoj istoriji, Bugarska ima devet neverovatno zanimljivih UNESCO znamenitosti – Madara Jahač, Tračke grobnice Sveštari i Kazanlak, Crkva Bojana, manastir Rila, Crkve u stenama i pećinama u Ivanovu, Nacionalni Park Pirin, Rezervat prirode Sreburna i drevni grad Nesebar. Martenica – Baba Marta – ritualni znak proleća i amajlija za zaštitu od loših duhova je jedinstveni drevni bugarski običaj upredanjah vunenih niti crvene i bele boje u obliku narukvice ili lančića ili malih živopisnih lutkica Pijo i Penda, koji je deo UNESCO kulturnog nasleđa i predstavlja elemente nematerijalnog nasleđa Bugarske u svetskom kulturnom nasleđu čovečanstva. Bugarska je takođe predložila u nematerijalno kulturno nasleđe UNESCO-a drevno polifonsko pevanje, igre i rituale koje odlikuje region Šopluka, posvećen iskonskom načinu pevanja, igara i rituala koji se praktikuju u regionu Šopluka, a izvode ih grupa starijih žena – Babe iz Bistrice. Ovaj predlog obuhvata dvoglasje ili poznatu šopsku polifoniju, drevne oblike igranja kola i ritualne običaje lazarovanja ili uvođenja mladih žena u život.
Narodno predanje nedri Šope kao veoma stari narod. Jedna legenda iznosi da, kada je Bog stvarao svet, prvog dana je stvorio jednog Šopa, drugog dana drugog, i tako redom sve do šestog dana, a onda se umorio i seo sedmog dana da se odmor, pa napravio kalup po kome je stvorio sve ostale ljude. Pored ove legende postoji verovanje da, kada Bog poželi da vidi kako žive ljudi na Zemlji, siđe na Balkan – Staru planinu do vrha Vidlič kod Caribroda.
Šopi ili Šopovi su starinački narod Helma i potomci Sribala – grčki Tribala, koje Kedrin svrstava u Srbe, a Halkokondil u ilirske Srbe i najstariji narod na svetu. Šopi su kao i Sribali srodnici medskih Rašana, ali ih etimološki izvode od Sapeja, naziva jednog egejskog plemena koji je samo oblik rašanskog narodnog i antičkog imena Sapai, danas poznatog pod imenom Šopi ili Šopovi, koje semantički dolazi od iskvarenog oblika naziva So/r/bi, Sa/r/bi ili Se/r/bi. Pod ovim imenom na Baltiku postoji srpsko pleme Sabi, dok na Istoku u Petorečju postoje srpski Sobi, po kojima je čitava Indija dobila ime Sofir – Sobir, kako beleži Sveto pismo.
Granice Šopluka nisu sasvim jasne, niti su ikada bile čvrsto određene, ali se pod ovim imenom podrazumeva zajednički naziv za prilično veliku oblast predominantno planinskog karaktera koja se pruža na jugu od Atosa u Grčkoj, preko Plačkovice i Maleških planina, dalje od belopalanačko-vlasinsko-pčinjskog predela na zapadu do Iskera, Dupnice i Strume, uključujući i sofijski prostor na istoku, pa na sever planinskim vencem Balkana – Stare planine do Južnih Karpata i dalje na sever, zaključno sa Lužičkim Srbima. Uprkos protestima i činjenici da slovenski stanovnici Makedonije i Stare Srbije mahom pripadaju srpskom plemenu, posle ubistva kneza Mihajla 1868. godine, Šopi su 1878. godine pripojeni kneževini Bugarskoj.
Najstariji nalaz povezane knjige pisane etrurskim jezikom nalazi se u bugarskom Istorijskom muzeju u Sofiji. Pronađena je pre 60 godina u grobnici koja je iskopana slučajno prilikom iskopa kanala duž reke Strume na jugozapadu Bugarske. Eksponat sadrži šest povezanih stranica knjige od čistog 24-karatnog zlata. Knjiga je ilustrovana prikazima jahača, sirene, harne i vojnika. Knjiga je datirana na 600 godinu pre nove ere i poklonjena je Muzeju od strane nalazača. Autentičnost ovog eksponata su potvrdila dva stručnjaka iz Sofije i Londona. Smatra se da su ovih šest zlatnih stranica najstariji kompletan primer povezane knjige sa više stranica. U svetu je pronađeno oko tridesetak sličnih pojedinačnih stranica, ali nepovezanih u knjigu.
Etrurci predstavljaju najmisteriozniji drevni evropski narod za koji se smatra da je migrirao iz tadašnje Lidije koja se nalazila na teritoriji današnje Turske, uspostavljajući svoju teritoriju u severnoj i centralnoj Italiji pre skoro 3000 godina. Bili su zbrisani osvajanjem Rimljana u 4. veku pre nove ere, ostavivši relativno malo zapisa na njihovom jeziku i pismu. Katarina Krstić
Carskim fermanom od 12. marta 1870. godine je bugarska crkva odvojena od grčke, postavljen je bugarski egzarh u eparhije bugarske crkve koja je zauzela skoro dve trećine čisto srpskih krajeva – Sofiju, Vracu, Vidin, Niš, Pirot, Samokov, Ćustendil i Veles.
Jahač Madara UNESCO
Ovaj najznačajniji deo monumentalne umetnosti iz ranog srednjeg veka je reljef na steni visokoj 23 metara, isklesan u Madara stenama, na severnoj padini Visoravni Provadiiska. Jahač Madara je jedinstven u kulturnoj istoriji Evrope. Reljefna kompozicija je isklesana na visini od oko 75 metara iznad tla, na gotovo vertikalnoj litici visine 100 metara, na visoravni Madara, u blizini sela Madara, u regionu Šumen, u severoistočnoj Bugarskoj. Spomenik jahača Madare ili konjanika Madare je isklesan početkom 8. veka. Nalazi se u blizinii jednog od najnačajnijih proto-bugarskih paganskih svetilišta toga doba. Madara Jahač je reljef isklesan početkom srednjeg veka, koji u prirodnoj veličini predstavlja oblik jahača i orla, koje vuče pas u trku, ispod kojih je lav ulovljen kasom konjskih kopita. Ova kompozicija predstavlja pobedu nad neprijateljem, čije trijumfalne scene podsećaju na drevne umetničke tradicije Tračana. Natpis na grčkom jeziku sa druge strane opisuje činjenice iz perioda rane istorije bugarske države.
Grobnica Sveštari je večni grob tračkog vladara iz prve polovine 3. veka pre nove ere, otkriven 1982. godine, ispod visokog uzvišenja, 2,5 jugozapadno od sela Sveštari, u severoistočnoj Bugarskoj. Tračka Sveštari Grobnica iz 3. veka p.n.e odražava osnovne strukturalne principe tračkih kultnih građevina i omogućava materijalne dokaze drevnih pisaca da je pleme Geta obožavalo svoje vladare. Tračka Sveštari Grobnica je veličanstveno svedočanstvo o kulturi plemena Getae, tračkog plemena koje je bilo u vezi sa grčkim i hiperborejskim svetom, prema navodima drevnih geografa. Sveštari Grobnica ima jedinstveni arhitektonski kameni dekor, polihromne pola-čovek, pola-biljka karijatide i oslikane murale. Deset ženskih figura grobnice Sveštari je isklesano u dubokom reljefu na zidovima centralne odaje i lunete kao ukrasi na svodu su jedini do sada pronađeni primerci na tračkoj zemlji. Glavna odaja grobnice Sveštari ima izuzetne ukrase i impresivne karijatide isklesane u visokom reljefu. Bogato ukrašena glavna prostorija je istovetno ukrašena kao i fasada hrama na kojoj je prikazan jahač, koji uzima zlatni venac iz ruku boginje uz religioznu povorku koja je prati. Tri zida grobnice Sveštari imaju visoki reljef i 10 karijatida. Ostaci konjskih skeleta u grobnici nagoveštavaju da su vladarevi konji ritualno žrtvovani, kako bi ga ponovo nosili “u drugom svetu”. Luk Sveštari grobnice je izuzetan spomenik tračke helenske graditeljske umetnosti iz prve polovine 3. veka pre n.e. Grobnica Sveštari sadrži tunel i gotovo kradratne prostorije, nad kojima su poluobličasti lukovi. U središnjoj prostoriji grobnice Sveštari se vide 2 kamena ležaja sa zadivljujućim reljefnim ukrasima, koji predstavljaju čin oboženja tračkog vladara. Izdužene proporcije figura, kao i kompozicija i stil grobnice Sveštari se mogu porediti sa onima pronađenim u tračkoj grobnici u obližnjem Kazanluku. Pogrebni ritual, kao i izgradnja i arhitektura i ukrasi u grobnici Sveštari potvrđuju da je trački vladar ovde sahranjen. Kripta u blizini Sveštarija je nezaboravni spomenik istorijskog i kulturnog značaja i potvrđuje ogroman doprinos Tračana svetskom kulturnom nasleđu. Grobnica Svestari se nalazi se 34 km od Razgrada, u blizini sela Sveštari i proglašena je spomenikom pod zaštitom UNESCO-a 1986. godine.
Grobnica Kazanluk
Dolina Kazanluk predstavlja jednu od arheoloski najbogatijih područja Bugarske. Ona ostaje svedočanstvo vrhunske raznolikosti tračke materijalne kulture koje je vekovima stvaralo lokalno stanovnistvo. Brojne grobnice, znamenitosti, stotine tumula i bezbrojni pojedinačni nalazi svedoče o burnoj proslosti doline Kazanluk. Grobnica u Kazanluku predstavlja tračku grobnicu koja potiče iz kasnog 4. ili početka 3. veka pre nove ere. Freske pograbne prostorije i tunela imaju izuzetnu umetničku vrednost. Tračka grobnica se nalazi na brdu Tyulbeto, u blizini grada Kazanluka. Građevina grobnice obuhvata raskošno ukrašenu ulaznu dvoranu, uzani hodnik i grobnicu ozidanu ciglama. Pri ukrašavanju kripte u Kazanluku su korišćene tehnike al fresco oslikavanja vodenim bojama, predstavljajuci pokojnike na prestolu i takmičenja kolima. U grobovima pod humkama otkriveni su i skeleti žrtvovanih pasa i konja. Oružje i posude od metala i pečene zemlje, najčešće vrčevi i kupe za piće, koji su otkriveni u grobovima, pokazuju da su Tračani stvarno verovali da će posle smrti učestvovati u ratnim okršajima i na veselim gozbama. Iznad friza hodnika tračke grobnice u Kazanluku je predstavljena scena bitke sa brojnim figurama. Ove slike su izuzetno značajne kao izvori istraživanja načina života, vrste oružja, načina odevanja i spoljašnjeg izgleda Tračana. Grobnica u Kazanlaku se smatra jednom od najbolje očuvanih spomenika tračke umetnosti u Bugarskoj, kao i jedna od retkih koje predstavljaju vrhunce antičke umetnosti.
Crkva Bojana Sofija
Crkva Bojana je srednjovekovna pravoslavna bugarska crkva na periferiji Sofije, u četvrti Bojana, u podnožju planine Vitoše. Istočni deo crkve Bojane, sa dva nivoa je sagrađen krajem 10. ili početkom 11. veka, dok je središnji deo događen u 13. veku, tokom Drugog Bugarskog Carstva, da bi cela građevina bila završena daljim proširenjem zapadnog dela sredinom 19. veka. Sestra srpskog kralja Vladislava, ćerka kralja Stefana Prvovenčanog i unuka Stefana Nemanje, čije ime istorija nije precizno zabeležila, bila je udata za bugarskog sevastokratora Aleksandra, brata cara Jovana Asena II. Njen sin, sevastokrator Kalojan je podigao Crkvu Bojanu u Sofiji.
Crkva Bojana u Sofiji duguje svoju svetsku slavu freskama iz 1259. godine. One čine drugi sloj preko stariji fresaka i predstavljaju jedno od najbolje izvedenih i najbolje očuvanih spomenika srednjovekovne umetnosti Istočne Evrope. Ukupno 89 scena sa 240 ljudskih prikaza su naslikane na zidovima crkve Bojane u Sofiji. Ime slikara je nedavno otkriveno, tokom restauracije. Natpis kaže : “Zograph Vassilii iz sela Subonoša, Sersko i njegov učenik Dimitar”. Natpis je ispisan crnim slovima visine oko 2 cm iza likova ktitora, u prvoj zoni na severnom zidu unutrašnje priprate, na beloj pozadini u deset redova, na pravougaonom polju. 18 scena fresaka u priprati crkve Bojane prikazuju život Svetog Nikole. Ovde je slikar približio određene aspekte savremenog načina života. U sceni Čudo na moru, brod i šeširi mornara podsećaju na mletačku flotu. Portreti zadužbinara crkve – Sevastokratora Kalojana i njegove žene Desislave, kao i portreti Cara Konstantina Tiha i Carice Irine, naslikani u raskosnoj, crvenoj i zlatnoj odeci, sa ukrasima od dragog kamena, na severnom zidu su među najboljim i najvernijih freskama u crkvi. Natpis zaduzbinara iz 1259. u Crkvi Bojani glasi : “Ovaj neuprljan hram Svetog Hristovog hierarha Nikole i Hristovog najslavnijeg mucenika Pantelejmona je podigao i stvorio novcem, brigom i velikom ljubavlju sevastokrator Kalojan, carev rodak, unuk Svetog Stefana, Kralja Srbije. Ovo je zapisano u Bugarskom Carstvu, pod upravom pobožnog i posvecenog cara Konstantina Asena, Indiction 7 godine 6767 [1259]”. Crkva Bojana je od 1979. godine deo UNESCO Svetskog kulturnog nasleđa.
Prirodni muzej bugarskog slikarstva, sa 20 srednjovekovnih crkava, kapela i manastirskih ćelija isklesanih u stenama vrletne klisure reke Rusenski Lom, u blizini sela Ivanova i grada Ruse. U natkrivenoj crkvi se vide mnogi zapisi, portreti svetaca i drugi pronađeni tragovi, među kojima je portret zadužbinara – najverovatnije cara Ivana Asena II. Pećinski manastiri u Ivanovu su smešteni u gotovo kosmičko lepom pejsažu stenovitih masiva, okruženih živopisnom rečnom dolinom, u blizini grada Ruse. U nameri da se približe Bogu, isposnici-monasi su ovde živeli u periodu od 11. do 14. veka i klesali svoje kelije, crkve i kapele u stenama. Nadareni umetnici su ih oslikali freskama izvrsnih boja i kompozicija, predstavljajući stvaran život, što ih čini jedinstvenim blagom bugarskog srednjovekovnog slikarstva. Crkve u stenama u Ivanovu su pećinski manastiri, od kojih je jedna svetinja posvećena Svetom arhanđelu Mihajlu, sa delimično očuvanim ostacima. Freske Bogorodičine Crkve u Ivanovu su među najznačajnijim ostvarenjima bugarske srednjovekovne umetnosti 14. veka. Crkve su smeštene na oko 20 km od grada Rusa, istočno od sela Ivanova, u stenama Parka Prirode Rusenski Lom.
Rezervat Prirode Srebarna je slatkovodno jezero spojeno sa Dunavom, koje se proteže na površini od 600 hektara, 18 km zapadno od grada Silistre, u severoistočnoj Bugarskoj. Srebarna Rezervat Prirode je uzgajalište preko 100 vrsta ptica, među kojima su retke i ugrožene vrste. Oko 80 drugih vrsta ptica svake zime potraži sklonište u Rezervatu Prirode Srebarna. Među najzanimljivijim vrstama ptica su dalmatinski pelikan, velika čaplja, noćna čaplja, ljubičasta čaplja, blistavi ibis i beli kašikar.
Nessebar, stari deo grada
Nesebar je arhitektonski, istorijski i arheološki rezervat na obali Crnog Mora, sa dragocenim ostacima iz različitih istorijskih perioda i originalnim crkvama koje potiču iz perioda od 5. do 17. veka. Nesebar je od 1983. godine deo svetskog UNESCO kulturnog nasleđa, potvrđujući svoju kulturno i istorijsku ulogu gde su brojne civilizacije ostavile svoje opipljive tragove u jedinstveno homogenoj celini, usklađenoj sa prirodom koja je očuvana do današnjih dana u obliku živog urbanog organizma. Originalne kuće iz doba Nacionalnog preporoda čine beskrajan niz znamenitosti veoma zanimljiv posetiocima Nesebara. Grad Nesebar je jedan od gradova – riznica kulturnog nasleđa na obali Crnog Mora, kao i veoma srdačan domaćin, koji svojim ambijentom i karakteristikama morskog centra privlači brojne turiste.
Nesebar se nalazi na malenom poluostrvu u Crnom Moru, koje je dugom i uzanom prevlakom povezano sa kopnom. Nesebar postoji vise od 9000 godina. Nastao je kao utvrđeno tračko naselje, te kasnije postao grčki polis i rimska kolonija. Nesebar ima dva dela – Stari grad i Novi Grad. Nesebar je najpoznatiji po Starom Gradu koji potiče od naselja na poluostvru od pre 9000 godina. Nije moguće sa sigurnošću utvrditi da li je prevlaka prirodna ili je delo čovekovih ruku. Najveći broj najpoznatijih građevina Nesebara potiče iz 11. do 14. veka, od kojih su gotovo sve crkve takozvanog živopisnog stila : zidovi odvojeni stubovima i lukovima, sa kamenjem, ciglama i keramičkim ukrasima i lukovima duž venca. Većina crkava Nesebara ima veličanstveno lepe fasade i među najbolje očuvanim unutrašnjim delovima na Balkanu. Najstarija crkva u Nesebaru je posvećena Svetom Jovanu Krstitelju i potiče iz 10.-11. veka. Crkva Svetog Stefana iz 11. veka, koja je kasnije bila Nova Episkopija, zaslužuje posebnu pažnju. Crkva Svetog Stefana je jedan od najvrednijih spomenika u okviru kompleksa. To je nezasvođena trobrodna bazilika, sa tri apside na istočnom zidu. Izgrađena je u zenitu srednjeg veka, u periodu 10-11. vijeka. Nakon perioda razaranja, crkva je obnovljena i temeljno rekonstruisana krajem 16. veka.Takođe ne treba propustiti Crkvu Svetog Spasa. Trenutno je oko 12 crkava Nesebara predmet konzervacije, dok neke služe kao galerije. Jedna od crkava je Crkva Svete Sofije, odnosno Stara Episkopija, koja je glavno gradsko mesto za organizaciju raznovrsnih kulturnih događaja i izložbi. Etnografski Muzej je vredno posetiti, koji se nalazi u poznatoj Kući Moskojani, sagrađenoj 1840. godine i omogućava uvid u život i običaje lokalnog stanovništva. Danas je Stari Nesebar povratio svoj originalni romantični oblik – uzane kaldrmisane uličice, maleni trgovi, dvospratne odvojene kuće, nižeg dela od kamena i drvenim gornjim nivoima, koje natkrivljuju ulice i sporedna stepeništa, radnjice, kafanice, taverne i prelepe cvetne bašte….
Bugarska zastava
Nacionalna zastava Republike Bugarske je trobojka sa belim, zelenim i crvenim poljima, horizontalnih jednih iznad drugih, od vrha prema dnu. Legenda u vezi sa poreklom ovih boja predstavlja Staru bugarsku vojsku. Njeno levo krilo je podeljeno belim trakama koplja, desno krilo je crveno, dok su u centru bile elitne trupe sa zelenom trakom, tradicionalne vladarske boje. Trobojka je u upotrebi od vremena Prve Bugarske Legije Georgija Taklovskog, od 1861. godine. Snagom Ustava u Trnova 1879. godine je trobojka sa belom, zelenom i crvenom bojom, potvrđena kao zvanična bugarska zastava. Grb Bugarske je žestok lav sa zlatnom krunom na pozadini u obliku štita. Iznad štita je velika kruna, čiji je originalni oblik zapravo kruna srednjovekovnih bugarskih vladara, sa pet krstova i jednim drugim posebnim krstom, iznad krune. Dva žestoka krunisana lava, koja posmatraju štit sa leve i desne heraldičke strane, drže štit. Oni stoje na dve ukrštene grančice hrastovog drveta sa žirovima. Zlatnim slovima na beloj traci sa trobojnim završecima, postavljenim ispod štita do krajeva grančica sa žirovima je upisano – Jedinstvo je moć.
