Berat Albanija
Berat, živopisan istorijski grad u južno-centralnom delu Albanije je verovatno i najlepši grad ove zemlje, jedan od najstarijih stalno naseljenih gradova u svetu i apsolutno jedinstveno lepo mesto koje obavezno treba upoznati. Ovaj veličanstveni, drevni i dobro očuvani istorijski grad, sa tragovima i ostacima nasleđa iz mnogih istorijskih perioda, sa posebno lepim donjim gradom i srednjovekovnim područjem tvrđave – citadele Kaljaja na vrhu brda i prekrasnom crkvom Svete Trojice – Svetog Dimitrija, odakle se pruža divan pogled na dolinu reke Osum i okolinu, mnogi smatraju jednim od najlepših gradova Balkana. Crkva Svetog Dimitrija je zadužbina kralja Milutina i dobro je očuvana do današnjih dana. Zahvaljujući mnogobrojnim prozorima koji ukrašavaju stare kamene i belo okrečene kuće sa pogledom na donji grad, Berat je poznat kao „grad hiljadu prozora” i 1961. godine je proglašen gradom – muzejem. Berat je od 2008. godine deo UNESCO svetskog kulturnog nasleđa.
Berat leži na padinama i obroncima divlje planine Tomor /2146 metara/, odakle sa nadmoćnog uzvišenja dominira drevna gradska tvrđava koja je još uvek naseljena! Berat takođe leži i na obalama reke Osum koja je isklesala 915 metara duboku klisuru kroz krečnjačku stenu zapadnog dela doline, čineći prirodno vrletno utvrđenje oko koga je na nekoliko rečnih terasa – nikao grad. Berat je jedno od najstarijih naselja u Albaniji, sa najranijim tragovima života koji potiču iz perioda od 2600 do 1800 godina pre nove ere i nadilaze granice današnjih država i nacija. Duga istorija Berata je zapravo istorija susreta različitih civilizacija i ljudi, te je svetovni, verski i multietnički sastav jedan od najznačajnijih stubova na kojima počiva izuzetno bogato kulturno nasleđe Berata. Grad Berat je nastao od dva utvrđenja sa obe strane reke Osum i krasi ga 40 vizantijskih crkava i 30 džamija. Područje tvrđave u Beratu krase brojne crkve vizantijskog stila koje većinom potiču iz 13. veka, kao i nekoliko džamija, sagrađenih tokom otomanske uprave koja je započela 1417. godine osmanskim osvajanjem. Helveti tekija ili Teqe e Helvetive je Bektaši sufi svetinja helvetskog reda u Beratu, sagrađena u 15. veku koju je 1782. godine obnovio Ahmet Kurt Paša.
Berat obuhvata raznoliko kulturno bogatstvo predivnih građevina visoke arhitektonske i istorijske vrednosti. Berat i okolinu krasi 117 spomenika Prve kategorije i 460 spomenika Druge kategorije, uključujući drevne crkve, džamije, stambene kuće, mostove, tvrđave…. U starom-istorijskom delu Berata se nalazi oko 20 crkava /većinom iz 13. veka/ i jedna džamija koja je služila turskom garnizonu. Istorijski deo Berata obuhvata citadelu – tvrđavu, pod lokalnim imenom Kalaja, čiji je veći deo dograđen u 13. veku, tokom vladavine Epirskog despota Mihajla Anđela Komnina, iako ona originalno potiče iz 4. veka pre n.e. Srednji vek obuhvata vreme između 500. do 1500. godine n.e., a Epir podrazumeva područja drevne rimske provincije Epirus Vetus, što su teritorije koje se na zapadu graniče Jonskim morem, na jugu Zalivom Patras, na istoku vencem Pindskih planina, uključujući gradove Naupaktos i Metsovo, a na severu Akrokeronijskim planinama, što je područje koje obuhvata Himaru, Đirokastru i albanski deo Zagore. Na području tvrđave Kaljaje – citadele Berata se nalaze vizantijske crkve, sagrađene uglavnom u 13. veku, od kojih je nekoliko ukrašeno veličanstvenim freskama i ikonama – Crkva Svete Trojice. U unutrašnjosti crkve je ime romejskog cara Andronika II Paleologa, što govori o vremenu njene gradnje i carskom zadužbinarstvu. Po nekim istorijskim izvorima se Berat u prošlosti zvao Svetigrad i Beograd. Gorica je jedno od gradskih pravoslavnih naselja između reke Osum i planine Tomor koje i danas nosi slovenski naziv, a mostom Gorica povezano je sa drugim delovima grada. U blizini Berata se 1385. godine odigrala Bitka na Surskom polju u kojoj su poginuli srpski velikaši Balša II Balšić i Ivaniš Mrnjavčević.
Crkva posvećena Uspenju Bogorodice u Beratu je u 18. veku pripadala celini vladičanskog središta, a danas obuhvata Nacionalni muzej ikona, na dominantnom mestu u beratskoj tvrđavi, između brojnih nekadašnjih vlasteoskih kuća. Etnografski Muzej u Beratu je smešten u lepo uređenoj i obnovljenoj otomanskoj kući iz 18. veka i izuzetno je vredan posete, jer su u njemu izloženi predmeti iz istorije i običaja svakodnevnog života lokalnog stanovništa – narodne nošnje i originalne predmeti i alatke koje su koristile tkalje i kujundžije, kuhinja u kojoj se pripremala hrana, spavaće i gostinske sobe, opremljene u tradicionalnom stilu. Posebno je zanimljiva prostorija na srednjem spratu iz koje je glavna domaćica posmatrala goste i uvek bila u pripravnosti da ih posluži – dopuni čaše i posluži hranu.
Izgradnja Stare Varoši – kvarta-četvrti Mangalem u Beratu je započeta tokom 11. i 12. veka. Danas većina kuća u Mangalemu potiče iz 18. i 19. veka. Deo Mangalem u Beratu ima oblik piramide i nadaleko je poznat po mnoštvu četvrtastih prozora. Ovaj deo Berata takođe odlikuju uzane, skrivene kaldrmisane uličice koje dodaju draž i lepotu ovom inače prekrasnom istorijskom gradu. Poput Menagalema, četvrt Gorica u Beratu, slovenskog naziva je takođe nastala tokom 11. i 12. veka. Otomanski most iz 1780. godine povezuje zapadnu rečnu obalu hrišćanskog pravoslavnog dela Gorice – staroslovenski naziv koji znači malo selo, sa istočnom obalom većinske muslimanske četvrti Mangalem – Moré-Tchélépi. Gorica se sastoji od mnogo kuća sa po jednom porodicom koje su spomenici kulture, kao i od dve stare pravoslavne crkve – Crkve Svetog Spiridona i Crkve Svetog Tome.
Utvrđeno naselje grčkog plemena Desareta potiče iz 6. veka p.n.e. Osvojili su ga Rimljani u 2. veku p.n.e. Livije opisuje Antiparteu kao dobro utvrđeni grad Epirske Makedonije u južnom delu Ilirikuma u uskom planinskom prolazu koji su Rimljani pod vođstvom Lucius Apustiusa osvojili i spalili, sravnili zidine i masakrirali svo muško gradsko stanovništvo. Grad je postao deo nestabilne granice Vizantijskog Carstva posle pada Rimskog Carstva koji je, kao i ostatak Balkanskog poluostrva, stradao od stalnih sukoba brojnih „varvarskih” plemena i osvajača. Tokom vizantijske vladavine, grad je bio poznat kao Pulcheriopolis po vizantijskoj carici Pulheriji /Pulcheria/ iz 5. veka. Berat su tokom duge istorije osvajali i njime vladali Bugari, Vizantinci, Sicilijanci i Srbi. Tokom 9. veka Berat osvajaju Bugari i nazivaju ga Beligrad, odakle potiče i ime Berat. U 13. veku osvaja ga Mihailo Anđel Komnin, rođak vizantijskog cara i epirski despot, a od 1345. godine Beratom upravljaju Srbi. Oblasni gospodari Balšići su svoju vlast u Zeti učvrstili tokom vladavine cara Uroša, poslednjeg vladara loze Nemanjića, vladao 1355 – 1371. Posle smrti cara Uroša su nastavili da šire svoje teritorije prema prostorima današnje južne Albanije. Balša II se oženio Komninom, ćerkom despota Jovana Komnina Asena i time je postao gospodar Valone, Berata, Kanine i Himare. U borbi sa vlastelinom Karlom Topijom je 1385. godine uspeo da zauzme grad Drač i sebe je počeo potpisivati titulom duka drački. Da bi povratio svoje posede i osvetio se Balšićima, Karlo Topija je zatražio pomoć od osmanskog sultana Murata koji mu je u pomoć poslao svog vojskovođu Hajredin pašu. Bitka između vojski Balšića i Osmanlija se odigrala 18. septembra 1385. godine na Saurskom polju kod Berata (tadašnjeg Belgrada), u zemlji Epir. Teškim porazom u bici kod Berata su Balšići izgubili južnu i srednju Albaniju i bili primorani da brane svoje posede u Zeti. Đurađ Balšić Stracimirović je 1386. godine sklopio mir sa Turcima Osmanlijama. Potom su Turci konačno zauzeli Berat 1417. godine, pod čijom vlašću ostaje do 1912. godine i nosi ime Arnavud Belgrad. Berat je krajem 18. veka bio sedište Beratskog Pašaluka, pokrajine pod upravom otomanskih paša. Najpoznatiji otomanski paša Berata je bio Ahmed Kurt Paša, tokom čije vladavine je sagrađeno mnoštvo svetinja i građevina. Posle njegove smrti, Berat je pripojen Jonskom Pašaluku i očuvao je svoj strateški položaj na karavanskim trgovačkim putevima. Tokom Prvog svetskog rata Berat su zauzele snage Austrougarske carevine, dok se u posleratnom periodu, tokom vladavine Kralja Zoga – 1928. do 1939. godine, grad razvio u jedan od najznačajnijih kulturnih i privrednih centara Albanije. Berat su tokom Drugog svetskog rata okupirali Italijani, posle invazije 1939. godine, a kasnije i Nemci. Berat je bio značajna tačka antifašističkog partizanskog otpora. Od novembra 1944. godine u Beratu, kao i u čitavoj Albaniji, počinje duga diktatura Envera Hodže.
Naziv Berat je nastao od turskog izraza za stariji naziv Bel(i)grad, što na slovenskom jeziku znači “beo grad“, odnosno Beograd/, po kojem je bio poznat u grčkim, latinskim i slovenskim dokumentima, tokom srednjeg i kasno-srednjovekovnog doba. Tokom 14. veka su Srbi obnovili Berat. U 17. veku je Berat bio glavni centar trgovine i zanatstva Otomanskog Carstva na Balkanu, sa posebno čuvenim majstorima rezbarstva i duboreza. Na vrhu grada Berata je tvrđava koju su u 13. veku obnovili Vizantinci, sa koje se pruža pogled daleko na dolinu krivudave reke i snegom pokrivene planinske vrhove. U okviru gradskih zidina Berata se nalazi Onofrijev Muzej, u kome su izložene slike i ikone Onofrija – Onouphrios Neokastrites, izvanrednog grčkog slikara i umetnika koji je u 16. veku stvarao u područjima koje danas pripadaju Grčkoj, Albaniji i Makedoniji, u okviru nekadašnje Ohridske arhiepiskopije. Umetnički duh slikara Onofrija je doprineo razvoju škole ikonopisanja u Albaniji koja je nazvana “Škola Berata”. Neki od najstarijih i najimpresivnijih religioznih rukopisa na svetu, Purpurni Kodeks iz Berata iz 6. veka /Beratinus Purpureus/, kao i Zlatni Kodeks iz Berata koji potiče iz 9. veka, napisani na grčkom jeziku i majstorski ukrašeni srebrnim i zlatnim slovima u Beratu se danas čuvaju u Centralnom Nacionalnom Arhivu u Tirani.
Prema legendi o istoriji Berata, planina Tomori je bila veliki džin koji se borio za ljubav mlade devojke protiv svoga brata Špiraga /takođe personifikacija obližnje planine/. Mada su braća bila naoružana i borila se podjednakom snagom, obojica su u borbi poginula. Legenda dalje kaže da su suze pune tuge devojke čiju ljubav su braća tražila, padale u dubinu i stvorile reku Osum. Devojka se, kaže na kraju legenda, pretvorila u veliku stenu, od koje je nastala tvrđava Berata.
Berat je najtopliji grad u Albaniji, mnogo topliji od ostalog Mediterana. Zahvaljujući prijatnoj klimi, u Beratu i okolini se obilato uzgaja izuzetno ukusno i kvalitetno povrće, voće i grožđe. Masline iz regiona Berata su veoma omiljeni i obavezni sadržaj tradicionalne ishrane, zbog jedinstvenog ukusa i niskog nivoa masnoće, a vrhunski kvalitetno hladno ceđeno maslinovo ulje iz Berata se izvozi u čitav svet. Berat je takođe poznat po polifonskom pevanju Toski, u kome 3 ili 4 glasa prati hor. Ova vrsta albanske muzike se često čuje tokom proslava u lokalnim kafanama. Stari deo Berata je deo UNESCO svetske kulturne baštine od jula 2008. godine. U blizini Berata su sela sa strmim i veličanstvenim kanjonima, pogodna za pešačenje i planinarenje, kao i arheološka nalazišta koja krasi istorija i legende, očekujući da budu otkrivene… Berat je omiljena destinacija Albanije u našim turama.
